Prošlo
je više od decenije nakon iskoraka ka zaboravljenim ljudskim vrednostima a
Srbija je još uvek zemlja velikih kontrasta, bez usaglašenih nacionalnih
prioriteta (ako izuzmemo (Kosovo i evropregovore), sa još uvek nedovoljno profilisanom političkom
scenom. Pored socio-ekonomskog raslojavanja u socijalnoj tranziciji, prisutni
su i drugi društveni rascepi, vidljivi u odnosima centar-periferija (Beograd-Srbija)
kao i oni između političkostranačkih i građanskih orijentacija.
Iako
su vidljivi značajni pozitivni pomaci u hraniteljstvu, sukobi različitih stranačkih
interesa konstantno ometaju pojedinačne i kolektivne napore hranitelja kao
građana za ostvarivanjem pozicije aktivnog socijalno-političkog subjekta. Sa
druge strane, usled nedostatka političke kulture, iskustva i znanja, većina hranitelja
ostaje pasivna i aktivira se samo u onoj meri koliko centri za socijalni rad
nalože, često bazirajući svoju odluku na „principu izbora manjeg zla“.
Posredno
učešće hranitelja preko izabranih predstavnika vlasti više nije dovoljno za
ostvarenje vladavine prava a samim tim i najboljeg interesa deteta. Jačanje društvenog
položaja i hranitelja i dece na hraniteljstvu leži u jačanju organizovanog uticaja
hranitelja na javni i socio-politički prostor, u afirmisanju hraniteljskog
rada i razvijanju prakse direktnog učešća u procesima odlučivanja putem
konsultacija, javnih rasprava, građanskih (hraniteljskih) inicijativa, pri tom
imajući na umu pre svega interes deteta.
Najčešći
problemi na koje nailaze organizacije hraniteljskih udruženja prilikom aktivnog
uključivanja u zakonodavni proces su: nepostojanje pravovremene informacije o
pripremi i izradi zakona; neblagovremeno objavljivanje nacrta zakona; retke
kvalitetne javne rasprave o predlozima i bez utvrđenih kriterijuma za njihovo
sprovođenje; postojanje minimalnog pravnog okvira za saradnju; nepouzdanost
i izostanak informacija o konačnom sadržaju zakona koji ide na usvajanje. I posle donošenja zakona nastaje čitav niz teškoća u
njihovoj primeni zbog sporog donošenja podzakonskih akata (na primer: Pravilnik
o hraniteljstvu) ili neusaglašenosti sa ostalim zakonima ili sa Ustavom. Tako
je iskorak u pravcu ostvarivanja uređenog hraniteljstva i pravednije socijalne
zaštite deteta najčešće formalan, dok se u svakodnevnom životu malo šta menja.
Najteže posledice ovako sporog razvoja trpe upravo pripadnici socijalno isključenih
grupa, u našem slučaju to su deca bez roditeljskog staranja.
Većinska
zajednica i donosioci odluka zanemaruju interese ove grupe, a ona sama nema
dovoljno uticaja i/ili kapaciteta da ih nametne.
O
položaju socijalno isključenih grupa u Srbiji se obično govori tek kada se reaguje
na neke vanredne događaje ili pod pritiskom međunarodne zajednice i najčešće se
svodi na traženje „rešenja u datoj situaciji“. Tako je i sa hraniteljstvom.
Mada pravni okvir garantuje individualna i kolektivna prava jednaka za sve, u
praksi se njihovo ostvarivanje najčešće deformiše. Jedini funkcionalan kanal za
iskazivanje interesa nedovoljno zastupljene grupe (hranitelja i dece na
hraniteljstvu) u Srbiji su hraniteljska udruženja, ali i tu postoje teškoće koje
smanjuju mogućnost kvalitetne participacije i pokretanje inicijativa iz same
baze. Uočene prepreke na strani organizacija hraniteljskih udruženja su:
- ograničeni ljudski i materijalni resursi za kvalitetno učešće u procesu javnih politika;
- nedovoljna razvijenost hraniteljske mreže i platformi koje bi se sistemski bavile zastupanjem kod nosilaca javnih politika;
- deo hraniteljskih organizacija ne prepoznaje potrebu za saradnjom sa državnim institucijama;
- nerazumevanje značaja zakona i drugih instrumenata javnih politika za regulisanje pitanja koja su značajna za hraniteljsko delovanje.
Sa
druge strane, međunarodna zajednica i donatori kojima su deca bez roditeljskog
staranja u fokusu, izdvajaju dosta sredstava za poboljšanje njihovog položaja, ali
brojne analize pokazuju da su ostvareni rezultati daleko skromniji od očekivanja.
Naime, sve dosadašnje donacije odlazile su isključivo na institucije i javne socijalne
servise (domovi, prihvatilišta…) dok su hraniteljski domovi u ovim slučajevima diskriminisani
u odnosu na institucije i servise. To je samo jedan primer kako je višegodišnja politika izbegavanje
principa „pozitivne diskriminacije (afirmativne akcije)“ u slučaju kada
govorimo o hraniteljstvu samo je povećalo nejednakost .
Naime,
princip jednakih mogućnosti ne može se uspešno primenjivati na grupe koje su u
startu neravnopravne (nejednake). Imalo normalan će u prvih par minuta shvatiti
da hranitelj (pružaoc usluge socijalne zaštite deteta bez roditeljskog
staranja) nije ravnopravan ni po jednom osnovu sa institucijama i javnim
servisima, tako da je licemerno pozvati se na princip jednakih mogućnosti. Osim
toga, na terenu se najčešće sreće pristup delovanje ZA decu bez roditeljskog
staranja, a ne SA decom bez roditeljskog staranja, pa autentični glas nekoliko
hiljada hranitella Srbije ostaje nečujan, ili je u najboljem slučaju
artikulisan interesima onih koji imaju više društvenopolitičke moći.
Нема коментара:
Постави коментар
Pišite, komentarišite, predlažite, kritikujte, postanite član ovog foruma.
Vaš mali komentar može biti veliki doprinos uspostavljanju boljitka za veselo detinjstvo svakog deteta.