среда, 9. март 2011.

RAZMIŠLJANJA JEDNOG HRANITELJA


Neotuđivo je pravo dece sa posebnim potrebama, (ja upotrebljavam adekvatniji termin: dete sa dodatnim potrebama)  odnosno dece sa smetnjama u razvoju  da žive u svojim porodicama biološkim ili alternativnim poznatim kao srodničke i hraniteljske porodice. To znači da država treba da preuzme na sebe odgovornost kako bi tim porodicama sa decom sa dodatnim potrebama u razvoju pomogla da  što lakše prebrode poteškoće i probleme na koje svakodnevno nailaze.
Naša država zatvara oči pred potrebom hraniteljskih porodica na koju bi morala da adekvatno odgovori. Trenutno se hranitelji i njihove porodice, uz eventualnu ali nedovoljnu saradnju centara za socijalni rad uglavnom sami bore za ostvarivanje prava svog štićenika sa dodatnim potrebama u razvoju  na adekvatno obrazovanje i dinamičan život koje uživaju njegovi vršnjaci.
Materijal za ovaj blog nije nastao preko noći. Nevolja nemuštog dečaka dodeljenog nam na hraniteljstvo dovela nas je do spoznaje o jednom, do tada nepoznatog segmenta društvene zajednice. Prve godine hraniteljskog rada činili smo greške. Tokom daljeg rada shvatili smo da se uspeh u hraniteljstvu, kao i u bilo kom drugom poslu, ne dešava slučajno. „Moć pozitivne misli“ i „Uspeh pomoću pozitivnog mentalnog stava“ uvrstili smo među osnovne principe koji dovode do uspeha.
Zahvaljujem se kolegijalnoj podršci mojih saradnika (Martin Sladok, Čigoja Jasmina i Milankov Stevan) koji su mi pomogli da premostim kritične momente kada sam nailazio na potpuno nerazumevanje naše sredine.
Zahvaljujem se i bližim saradnicima koji su čvrsto podržali osnivanje UHP „ISKRICA“ kao i osnivanje Asocijacije hranitelja i usvojitelja „Porodica plus“.
Zahvaljujem se svima koji su pomogli osnivanje Saveza hranitelja Srbije "Više od porodice".
Molim Božji blagoslov za sve dobre ljude koji su deo sebe podarili mladom ljudskom biću.


Powered By Blogger