Neotuđivo je pravo dece sa posebnim potrebama, (ja upotrebljavam adekvatniji termin: dete sa dodatnim potrebama) odnosno dece sa smetnjama u razvoju da žive u svojim porodicama biološkim ili alternativnim poznatim kao srodničke i hraniteljske porodice. To znači da država treba da preuzme na sebe odgovornost kako bi tim porodicama sa decom sa dodatnim potrebama u razvoju pomogla da što lakše prebrode poteškoće i probleme na koje svakodnevno nailaze.
Naša država zatvara oči pred potrebom hraniteljskih porodica na koju bi morala da adekvatno odgovori. Trenutno se hranitelji i njihove porodice, uz eventualnu ali nedovoljnu saradnju centara za socijalni rad uglavnom sami bore za ostvarivanje prava svog štićenika sa dodatnim potrebama u razvoju na adekvatno obrazovanje i dinamičan život koje uživaju njegovi vršnjaci.
Da li su stvarno potrebni skupi seminari za koje večito nema novca, na kojima bi stručne osobe poput lekara, socijalnih radnika, psihologa i ostalih, shvatili značenje termina „inkluzija“?
Cilj svakog kvalitetnog hranitelja trebao bi biti da detetu sa dodatnim potrebama u razvoju obezbedi obrazovanje adekvatno njegovim mogućnostima i zanimanjima. To naravno da hranitelj ne može realizovati bez korektne saradnje države i njenih institucija. Drušvena zajednica konačno treba da nauči da postoje i drugi koji ne mogu sve na isti način, i da se nauče toleranciji i razumevanju osoba koje su u stanju dodatnih potreba bilo iz razloga intelektualnih ili fizičkih smetnji.
Da li hranitelji trebaju na svakom skupu da ponavljaju kako su deca u stanju dodatnih potreba ljudska bića kao i ostala deca? Na žalost, iz hraniteljske prakse primetio sam pregršt negativnih stavova i predrasuda vezanih za decu u stanju dodatnih potreba kod intelektualaca i to mnogo više nego kod običnih ljudi.
Hraniteljskoj porodici, pored podrške institucija neophodna je i podrška zajednice u okruženju. Socijalna prava pored ostalog podrazumevaju i pravo na inkluzivno obrazovanje i stanovanje uz podršku a koja su ovoj deci uskraćena nedovoljnom preciznošću zakona ili neadekvatnim nadzorom nad sprovođenjem zakona, a često i zbog kvaliteta samih kadrova koji u praksi ne/sprovode zakon.
Šta da kažem o „ćutanju administracije“? Država i centri za socijalni rad pri lokalnim samoupravama smatraju ovu decu kao problem, dok započeto inkluzivno obrazovanje i sistem socijalne zaštite stvara probleme ovoj deci i njihovim hraniteljskim porodicama. Ova deca bez izuzetka imaju višestruke psihofizičke probleme koji ih sprečavaju da se sami brinu o sebi na adekvatan način. Mnogi će reći da sve ovo znaju i da nije potrebno da ovo pišem. Pišem i pisaću sve dok većina onih koji sebe smatraju normalnim i kao takvi odlučuju o sudbini ove dece ne budu shvatli da su obavezni i na centralnom i na lokalnom nivou ovoj deci obezbediti primenu njihovih prava. Tek kada to budu shvatili hranitelji će mnogo lakše ispunjavati svoje obaveze.
Ja sam starešina hraniteljske porodice a moja supruga je hranitelj Bebanu, dečaku u stanju dodatnih potreba zbog ometenosti u razvoju. Njegovo kršteno ime asocira na rad i radost. Meni je Beban zaista pomogao da postanem bolji čovek (to bi se s pravom moglo pisati: Čovek), da u potpunosti razumem ne samo njega već i svu decu i hranitelje (kao i roditelje) koji su u sličnoj ili čak i u težoj situaciji. Nama hraniteljima preostaje da se udružimo i osmislimo kako da deci o kojoj brinemo obezbedimo pravo na pristojan život i rad.
Нема коментара:
Постави коментар
Pišite, komentarišite, predlažite, kritikujte, postanite član ovog foruma.
Vaš mali komentar može biti veliki doprinos uspostavljanju boljitka za veselo detinjstvo svakog deteta.