piše:Žarko Paunović
CIVILNO I OTVORENO DRUŠTVO
Kada se danas govori o civilnom društvu, onda se prvenstveno misli na jedno novo, drugačije društvo, društvo koje predstavlja alternativu jednom autoritarnom, zatvorenom društvu kakvo je bilo realsocijalističko i kakva su ova nova nacionalistička, nastala na njegovim razvalinama. Zato se još kao sinonim za civilno društvo koristi i pojam "otvoreno društvo", jer se ono ne može ostvariti u političim okvirima zatvorene države.
Pojam otvoreno društvo je širi, neodređeniji i fleksibilniji, te se zato kaže da je otvoreno društvo viši oblik društvenog uređenja od zatvorenog, jer u njemu postoje sve vrste društvenih i ljudskih komunikacija. To je društvo tolerancije i slobode kretanja ljudi i ideja. Ono se ne može svesti samo na jedan element koji isključuje sve ostale, kao što je npr. pripadnost naciji. Pored toga što smo pripadnici neke nacije, mi smo istovremeno i članovi raznih ustanova, institucija, udruženja i organizacija. U svakom od tih oblika svog djelovanja mi vršimo neku ulogu pomoću koje želimo da zadovoljimo neku potrebu i ostvarimo svoj određeni interes. Tako na primer, poseban interes i potrebu imamo kao članovi porodice, posebno kao članovi neke partije, posebno kao pripadnici neke religije, posebno kao radnici u svojoj profesiji itd. Svaki od ovih interesa na svoj način utječe na naš život, a svi oni zajedno čine ukupnost naše egzistencije i postojanja.
U svakom slučaju, otvoreno društvo je širi pojam od civilnog društva. Otvoreno društvo je uvijek društvo koje, da bi bilo otvoreno, ima elemente civilnog društva, kao što je civilno društvo, da bi to uopšte bilo, uvijek i tip otvorenog, kompleksnog društva. To su pojmovi koji se nadovezuju i isprepliću.
Ovo je jedan opšti okvir koji označava civilno društvo. On se sastoji od konkretnih unutrašnjih elemenata koji ga sačinjavaju, a to su:
Polazna i osnovna tačka koja čini civilno društvo je građanin, koji postoji samo ako su zagarantovana njegova prava i slobode;
Građani, pojedinci se povezuju s drugim pojedincima na osnovu vlastitih interesa putem tržišta i tako stvaraju društvo. Ono nastaje razmjenom roba, kapitala, znanja, informacija. Za njega je potrebna pravna država i pravni sistem koji će biti garant tih odnosa:
Pored pravne države, suštinski element je i vladavina prava koja podrazumijeva da su svi pred zakonima jednaki i da im svi podliježu; da su manjinama zagarantovana njihova prava; da se pravila donose po već ustanovljenim principima u okviru demokratskih ustanova itd;
Osim što se veze uspostavljaju zbog materijalnih interesa, postoje i druge potrebe pojedinaca koje potiču od društvenog pluralizma - pluralizma interesa (ekonomski, socijalni, politički, kulturni pluralizam), koji se uspostavlja na osnovu autonomije društvenih dijelatnosti i prava i sloboda čovjeka i građanina;
To pretpostavlja autonomiju društva nasuprot državi, autonomiju različitih društvenih dijelova i asocijacija kao što su privreda, nauka, štampa, univerzitet, sindikati, crkva, kulturne institucije, udruženja građana i sl. Država je tu samo da utvrdi najopštije okvire u vidu zakona kojima se regulišu pravila igre kojih svi treba da se pridržavaju;
U svemu tome, značajnu ulogu ima sfera javnosti, u smislu otvorenog političkog i ekonomskog prostora, društvenih veza i komunikacija, bez koje se ne mogu ostvariti slobodna razmjena ideja i informacija. Neophodan uslov za to je postojanje slobodnih i nezavisnih medija;
Pored toga, potrebna je i građanska, civilna kultura, koja je bitna za formiranje građanina, čovjeka s vlastitom sviješću i odgovornošću. Za to je potrebna demokratska ili participativna politička kultura, jer samo ona je povoljna za razvoj civilnog društva;
Djelovanje ovih građana podrazumijeva i kulturan dijalog, toleranciju i nenasilno rješavanje sukoba (pregovorima i kompromisima).
ČOVJEK, GRAĐANIN, DRŽAVLJANIN
Pojedinac se u svakodnevnom životu pojavljuje u više raznih uloga, pa se zbog toga govori o trojnom određenju ljudske ličnosti, i to kao čovjeka, građanina i državljanina.
Čovjek je određen svojim prirodnim osobinama i vezama koje su karakteristične za sve pripadnike ljudskog roda. Najznačajnije među njima su porodične, koje su lična stvar dotičnog pojedinca i njegovih najbližih pripadnika. Zato ih nazivamo intimnim vezama, a taj deo života je nazvan intimnom sferom. U toj sferi čovjek opstaje i u njoj on stupa u odnose koji su zasnovani isključivo na srodstvu (rodbinskim vezama) ili na ličnom izboru (npr. slobodan izbor bračnog druga, prijatelja). Na tom nivou, koji se najčešće formira kao porodica, čovjek zadovoljava svoje primarne potrebe za drugim ljudima. U porodici svaki čovjek još kao dijete prođe kroz osnovne procese socijalizacije, tj. procese navikavanja na život s drugim ljudima, život u društvu i zajednici. Taj proces je pretpostavka za život izvan ovog porodičnog kruga.
POJAM GRAĐANIN
Napuštajući porodični krug i sferu intimnosti, čovjek se uključuje u društvo, gdje postaje građanin, ali samo ako su ispunjeni neki uslovi. Postoji nekoliko značenja ovog pojma. Uobičajeno je da se pojmom građanina označava pripadnik jedne države, njen državljanin ili podanik koji je u njenoj pravnoj nadležnosti. Takođe, veoma često, ovaj se pojam koristi kada se govori o čovjeku koji živi u gradu, urbanoj sredini koju obilježava urbani način života i gradska kultura. Osim toga, građanin još označava i pripadnika određene građanske klase u odnosu na pripadnika druge klase, na primer radničke. Ipak, najčešće se pojam građanina upotrebljava u značenju koje je sadržano u pojmu državljanina, kao oznaka za pripadnika određene organizirane političke zajednice u kojoj se utvrđuju i obezbeđuju svi bitni uslovi zajedničkog života i odnosa među ljudima. U ovom slučaju svojstvo građanina je određeno njegovim političkim položajem u društvu kojeg ima na osnovu ukupno datih sloboda, prava i dužnosti, koje uživa u okviru dotične političke zajednice. Po ovom tumačenju, građanin je samo onaj pojedinac koji je nosilac određenih prava i dužnosti. Pojedinac, građanin je tako shvaćen kao politički subjekt koji brine za zajednicu u kojoj živi.
U najopštijem smislu, građanin (pojedinac) je čovjek sa određenim krugom prava i dužnosti koji mu se priznaju u okviru društveno-političke zajednice za koju je vezan relativno trajnim pripadanjem. Građanin je oznaka za čovjeka koji djeluje i živi u civinom/građanskom društvu, u kome se brine za zadovoljenje svojih individualnih (pojedinačnih) materijalnih i drugih potreba, ali i potreba društva. On je zato, prije svega, određen svojim interesom koji nastoji ostvariti kao ljudsko biće sa svim svojim osobinama. Odnosi među građanima se na taj način zasnivaju kao interesni odnosi i zbivaju se izvan porodičnog, intimnog kruga. Osnov toga odnosa postaje na jednoj strani tržište, na kojem se razmenjuju kapital i robe, a na drugoj javnost, koja omogućava razmjenu ideja i društvenu komunikaciju. Mreža ovakvih odnosa, koji se međusobno isprepliću, čini društvene odnose i društvo. Da bi se to moglo ostvariti za sve građane jednako, svima njima se moraju jamčiti ista prava. Ona se u ovom slučaju jamče i garantuju ustavom i zakonima (građanskim i privrednim pravom).
Međutim, da bi neki pojedinac bio građanin i dostigao status građanina, nije dovoljno da on ima zajamčena prava i slobode koje mu kao ljudskom biću pripadaju, već je potrebno da on ta prava i koristi. I pored najboljih namjera i ciljeva, bilo pojedinaca, bilo države, njegova prava mogu biti ugrožena, kao i prava ostalih članova političke zajednice u kojoj živi. Ako se pojedinac sam ne angažuje na zaštiti svojih prava i prava drugih, već trpi njihovo kršenje, on nije građanin, već podanik. Pojedinac dobija status građanina samo onda ako su mu pravnim sistemom zagarantovana prava i slobode, i samo onda ako ih on primenjuje. To znači da pojam građanina podrazumijeva aktivnog pojedinca, pripadnika društva, koji se brine za zajednicu u kojoj živi, koji učestvuje u javnom životu. Tek ovakav pojedinac, koji ima status građanina, je osnovni akter civilnog društva. Bez toga, nema građanina, a ni civilnog društva.
POJAM DRŽAVLJANIN
Državljanin je čovjek koji je pripadnik javne sfere (za razliku od intimne i privatne). On je za razliku od čovjeka i građanina koji su konkretne osobe, oznaka apstraktne osobe koja je svedena na političko pravo.
Osoba je apstraktna u tom smislu što je oslobođena svih svojih specifičnih osobina, tj. određena je samo kao individua, čovjek, bez obzira da li je star ili mlad, Eskim, Francuz ili Italijan, bez obzira kojem sloju ili klasi pripada, bez obzira da li je muško ili žensko i da li je pripadnik ove ili one religije. Kad određujemo pojam državljanina, ništa od ovih specifičnih osobina nije bitno, već je bitno samo to da je dotična individua čovjek i da kao čovjek ima svoju slobodu i prava. U ovom smislu, svi su ljudi jednaki po tome što su ljudi i zato im svima pripadaju jednaka prava. Ova apstraktna jednakost je osnov i temeljna vrijednost demokratskog poretka. Bez nje ne može ni biti demokratije, jer nam naše životno iskustvo pokazuje da ljudska bića kakva doista jesu, nisu jednaka. Znamo da se Marko i Jelena razlikuju od Pere i Mire, i da zbog toga uopšte nisu međusobno jednaki, ali ako zanemarimo te njihove razlike i posmatramo ih samo kao ljude onda postižemo nivo jednakosti. Ta jednakost je politička jednakost, jednakost u pravima. Svi imaju jednako pravo u nekoj zajednici samo zato što su ljudi. Da li će ta prava svaki pojedinac u potpunosti zadovoljavati, njegova je lična stvar, ali je bitno da su mu ona omogućena (npr. da li će neki pojedinac glasati na izborima, njegova je lična stvar, ali bez obzira na to on mora imati pravo da glasa). Tek takvi apstraktni pojedinci (državljani) jesu subjekti (stvaraoci) političke zajednice.
Dakle, državljanin je subjekt javne sfere, aktivna osoba koja djeluje i izaziva djelovanje. Kao takav, on je nosilac prava, ranopravan s drugima. On je član političkih zajednica (država) i kao takav uključen je u mehanizam društvenih odnosa koji su regulisani određenim pravilima. Da bi pojedinac mogao biti subjekt odnosa u zajednici tj. da bi mogao biti državljanin, on mora ispunjavati najmanje dva osnovna uslova.
Prvo, on mora biti punoljetan. Punoljetstvo se priznaje automatski na osnovu određenih godina života. Kod nas je to osamnaest navršenih godina. Tada se pretpostavlja da je pojedinac u stanju da razumno shvata i prosuđuje javne poslove i da je sposoban da sam o sebi vodi brigu, a samim time i o zajednici u kojoj živi. Iz ove punoljetnosti proizlazi i osnovno političko pravo pomoću kojega on postaje subjekt političke zajednice (države), pravo na sudjelovanje u konstituciji političke zajednice (da bira i bude biran).
Drugo, mora pripadati određenoj političkoj zajednici, tj. mora imati nečije državljanstvo. Ono se najčešće stiče na osnovu rođenja. Svi kojima je ovaj status državljanina priznat u načelu su ravnopravni jer im iz toga Ustavom i zakonima proizlaze sva osnovna ljudska prava koja moraju biti jednaka za sve pripadnike dotične zajednice. Ako nema te ravnopravnosti, onda nema smisla govoriti o državljanima, niti o državljanima drugog reda, već samo o podanicima.
Državljanin odlučuje o tome šta je bolje za zajednicu, kako će se određena zajednica konstituirati i kako će funkcionirati, i to polazeći od svog mišljenja o tome koja je varijanta najbolja i najracionalnija. U praksi se, prilikom odlučivanja, državljanin, često rukovodi i svojim privatnim ili grupnim interesom (dakle kao građanin, pripadnik civilnog društva) ili na osnovu svojih emocionalnih sklonosti za određene ideje, ličnosti i sl. Time se opravdava ova razlika građanina i državljanina (koja se inače u domaćoj literaturi gubi). Dok je građanin konkretna, pojedinačna osoba, državljanin je apstraktna osoba, oslobođena svih pojedinačnih, specifičnih osobina (nacionalnih, vjerskih, klasnih i sl). Građanin se u svojim djelovanjima rukovodi privatnim interesom, a državljanin opštim, zasnovanim na opštem dobru (onom interesu koji je zajednički svim članovima društva). Međutim, kako se i građanin, brinući za privatno dobro neminovno brine i za opšti interes zajednice, što ga onda povezuje s pojmom državljanina, to se onda gubi ova razlika između građanina i državljanina, to se onda gubi ova razlika između građanina i državljanina i govori se samo o građaninu, a pojam državljanina je ostavljen samo za one slučajeve kada se govori o pripadanju nekoj konkretnoj državi, pa se kaže on je finski ili italijanski državljanin.
Zato se pojam državljanina kod nas rijetko upotrebljava u gore pomenutom značenju. Umjesto toga, u upotrebi je pojam građanina koji u ovom slučaju obuhvata oba značenja: i čovjeka kao pripadnika civilnog društva i čovjeka kao pripadnika određene države. No, bez obzira koji pojam upotrebljavali, bitno je reći da ni građanina, ni državljanina nema ako u zajednici nisu zagarantovana i primjenjena osnovna ljudska prava. Samo pod uslovom postojanja sloboda, prava i dužnosti, čovjek može funkcionirati kao građanin i kao državljanin. U protivnom, ako tih prava nema, onda je čovjek sveden na podanika, koji ni o čemu nema pravo odlučivati, već se samo poslušno pokoravati i trpjeti.
OSNOVNA LJUDSKA PRAVA
Osnovna ljudska prava ili drugačije rečeno, prava čovjeka i državljanina, predstavljaju ona prava koja pripadaju svim ljudskim bićima jednako, upravo zato što su ljudska bića. Ustanovljavanjem i garantovanjem ovih prava, politička zajednica (država), omogućava zaštitu pojedinaca i njihovu slobodu djelovanja. Sloboda se ogleda u činjenici da pojedinac zna koja su mu prava (tj. šta smije, a šta ne smije činiti u svom djelovanju), da ima mogućnost da ih koristi, kao i koja je granica te slobode (dakle smije da se proteže takvo djelovanje, a da ne ugrožava isto takvo djelovanje drugog pojedinca).
Razvoj osnovnih ljudskih prava i sloboda, odvijao se kroz nekoliko faza koje su se nadovezivale jedna na drugu i iz kojih su nastale četiri generacije sloboda i prava. Najprije nastaju lična ili tzv. civilna prava, zatim drugu generaciju čine politička prva, treću socijalna i četvrtu "nova ljudska prava".
Lična ili civilna prava nastaju u 16. i 17. stoljeću, kao osnovna prava iz kojih kasnije započinje razvoj svih drugih sloboda i prava. To su: pravo na život, slobodu, vlasništvo, na vlastitu sreću i slobodu savjesti i vjeroispovijesti, slobodu kretanja i nastanjivanja i sl. Ova prava znače slobodu od državne vlasti, te se stoga još nazivaju i slobodama. Skup ovih prava predstavlja temelj prirodnih prava, koja su temelj svakog poretka koji želi biti demokratski. To su prirodna prava stoga što pripadaju svakom čovjeku kao čovjeku i prethode svakom poretku. Njih svaka država mora omogućavati i štititi, a ona država koja to ne čini je anticivilizacijska i nehumana, jer onemogućava pojedinca da živi kao dostojanstveno, ljudsko biće. Tek na osnovu postojanja ovih prava, pojedinac uistinu postaje ljudsko biće i čovjek. Glavna politička institucija, prema kojoj se formiraju i na koju se oslanjaju ova civilna prva jeste sud, koji ta prava štiti uz pomoć zakona i ustava.
Politička prava nastaju u prvoj polovini 19. stoljeća, u vrijeme građanskih revolucija. Priznavanje ovih prava išlo je mnogo teže nego priznavanje opštih civilnih prava. To je zato što su ova prava usmjerena na političku vlast (izbore i formiranje vlasti, uticaj na parlamente i sl). Zbog toga je vladajuća građanska klasa vrlo oprezno i teško priznavala proširivanje tih prava na širok krug građana. Tek uz velike borbe i revolucije, krug političkih prava je proširen s jednog uskog dijela građanstva. Dakle, političke slobode i prava su dugo vremena bile tek djelimično priznate za sve građane, jer se time vlast štitila od uticaja širih masa. Tako su, na primer puna politička prava (puno aktivno i pasivno biračko pravo - pravo građana da biraju i budu birani) imale samo pojedine kategorije stanovništva. Kasnije je to pravo prošireno na sve punoljetne građane. Takođe i krug prava je proširen, pa pored biračkog prava obuhvata: slobodu savjesti i mišljenja, slobodu govora i javnog istupanja, slobodu štampe, slobodu političkog, sindikalnog i drugog udruživanja i djelovanja, pravo na javnu kritiku državnih organa i funkcionera.
Politička prava su prava pojedinaca na demokratiju. Posredstvom tih prava građani učestvuju u stvaranju državne volje, i u izražavanju svog mišljenja o javnim poslovima. Ovim političkim pravima čovjek postaje građanin, pripadnik zajednice jer ima mogućnost da o toj zajednici aktivno brine i odlučuje. Čovjek postaje subjektom te zajednice, a time stiče i svoj građanski status. Tek tada on može da učestvuje u stvaranju civilnog društva, ali i ne mora. Ako čovjek ta prava ne koristi i ne primjenjuje, bez obzira na razloge, onda on ne postaje građanin. Upravo se tu najbolje može objasniti razlika između civilnog života i civilnog društva. Čovjek živi u društvu neki svoj lični, civilni život, a da ni malo ne brine za zajednicu i za opšti interes. Njega ne interesuje šta se zbiva u društvu, niti nastoji da svoja prava ostvari. U tom slučaju se ne može govoriti o građaninu, a ni o civilnom društvu.
Socijalno-ekonomska prava su proizašla iz promjenjene uloge države, koja nije više samo politička i pravna ustanova, već i socijalna i kulturna zajednica, koja interveniše u privrednom životu kako bi zaštitila privredno i ekonomski slabije. Zahtjevi za proširivanjem prava sa političkih na ekonomska i socijalna, nastali su pod uticajem organizovanog radničkog pokreta u 19. i 20. stoljeću. Ekonomska prava su: pravo vlasništva, pravo nasleđivanja, pravo na ograničeno radno vreme, na zaštitu na radu, na socijalno osiguranje zaposlenih, pravo na štrajk. Socijalna prava su: pravo na zaštitu zdravlja, pravo na školovanje, pravo invalida na zaštitu i materijalno obezbeđenje, pravo na zaštitu majke, deteta i porodice.
Nova ljudska prava su, četvrta generacija sloboda i prava, koja se razvila pod djelovanjem novih civilizacijskih činioca i problema. Ova nova prava se nadopunjuju na ona već pomenuta. Ta nova prava su, na primer, ekološka prava (pravo čovjeka na zdravu životnu sredinu), pravo na samoupravljanje i participaciju, pravo na kulturu i jezik. Tu je još i niz drugih novih prava, kao što su pravo na zajednicu, sloboda od manipulacija, pravo na zaštitu privatnosti (lični podaci koji se nalaze u policiji, bankama, zdravstvenim ustanovama) i sl.
Dotična prava i slobode uživaju svi ljudi, samim time što su ljudska bića, a to znači bez obzira na to da li su državljani dotične zemlje (to se odnosi na lične slobode i civilna prava). Nasuprot tome, neka druga prava i slobode uživaju samo državljani dotične države (npr. političke slobode i prava u vidu biračkog prava).
Pored ovih pobrojanih individualnih ljudskih prava, postoje i kolektivna ljudska prava. To su prava nacionalnih manjina i etničkih grupa, koja se obezbeđuju radi očuvanja njihovog nacionalnog identiteta i samobitnosti, a odnose se na očuvanje, razvoj i izražavanje njihove etničke, kulturne, jezičke i druge posebnosti, kao i na upotrebu nacionalnih simbola.
Ljudska prava su instrument ograničavanja državne vlasti, koja ova ne smije da prekorači. To su slobode otpora državi. U demokratskoj teoriji i demokratskim društvima, osnovna ljudska prava se označavaju kao ona granica koju vlast ne smije da prekorači, ako hoće da bude demokratska. Ona su opšti okvir sistema u okviru kojeg svaka vlast mora podesiti svoje djelovanje, i ne može da samovoljno ta prava sužava ili širi, već od njih, kao prirodno zadatih, mora polaziti. Ljudska prava su preddržavna i predustavna kategorija, koju ne može određivati ni jedna partija, vlast, ili država, a pogotovo ne jedna osoba (vladar). Ljudska prava se ne mogu i ne smiju davati, poklanjati ili oduzimati. Ona su prirodna prava koja prethode svakom poretku, te ih kao takva svaki poredak mora jamčiti i štititi, i to ne samo od drugih ljudi kojih ih mogu ugroziti, već i od same države.
Uprkos tome što postoje međunarodne i državne odredbe o zaštiti ljudskih prava, stvarno stanje ljudskih prava i njihova primjena upraksi pokazuju da su česta njihova kršenja. Gaženjem čovjekovih prava i sloboda, vlast vrši uzurpaciju na koju je dozvoljeno uzvratiti "otporom ugnjetavanju", kao što su to govorili veliki mislioci Džon Lok (John Locke) i Žan-Žak Ruso (Jean-Jacques Rousseua), i kako je to proklamovala Francuska revolucija (1789) "Deklaracijom prava čovjeka i građanina". Danas se to naziva pravom na građansku neposlušnost.
GRAĐANSKA NEPOSLUŠNOST
Građanska neposlušnost predstavlja javan, nenasilan i svjestan politički čin kojim se građani suprotstavljaju nekom važećem pravnom propisu (zakonu) ili pak, odbijaju da ispoštuju određene odluke vlasti. Cilj ovakve akcije je nastojanje da se osporavani pravni propis izmjeni, odnosno da se iznudi promjena određene političke odluke, za koju se smatra da narušava osnovni princip ustrojstva demokratske zajednice - princip pravednosti.
Ovdje se radi o tipu političke djelatnosti u kojem građani svjesno i neprikriveno ulaze u konflikt s vlašću, kako bi režimu i većini koja ga podržava ukazali na neopravdanost i pogubnost nekog zakona ili političke odluke. Polazna pretpostavka iz koje se izvlači akcija građanske neposlušnosti, zasniva se na stavu da politička zajednica počiva na nekim vrijednostima koje nijedna vlast ne smije dovoditi u pitanje. Jedna od tih ključnih vrijednosti svake zajednice su, kako smo već rekli, osnovna ljudska prava i slobode. One su osnova pravnog poretka, ali i osnova postojanja građanina. Bez ovih sloboda i prava ne postoji građanin, a isto tako ne postoji ni pravni poredak, jer nema koga da štiti, osim samoga sebe, a tada nije više riječ o pravnom poretku. Ako dođe do narušavanja ovih prava i sloboda, građani imaju pravo da izraze svoju građansku neposlušnost u cilju zaštite svojih prava, ali i u cilju zaštite demokratskih osnova pravnog poretka. Na taj način građani podsjećaju vlast da je sama prekršila temeljne odredbe i principe demokratskog poretka, te da se ponaša protupravno. Dakle, građanska neposlušnost ne želi da sruši i razori postojeći politički poredak (državu), već upravo obrnuto, ona želi da ga ojača i učini legitimnijim (opravdanim) i stabilnijim.
Najčešće tumačenje opravdavanja postupaka građanske neposlušnosti, nalazi se u teoriji Džona Rolsa, prema kojoj zakoni mogu biti nepravedni, ali ih ipak treba poštovati, osim u izuzetnim slučajevima, jer zakonitost sama po sebi jamči ostvarenje pravnih vrijednosti, društvenog mira i reda. Po njegovom mišljenju, neophodno je da budu ispunjena tri uslova da bi se čin građanske neposlušnosti mogao smatrati opravdanim (legitimnim):
Prvo, treba da je riječ o bitnoj i očitoj nepravdi, pod kojom se podrazumijeva kršenje osnovnog načela pravednosti - jednakog prava na slobodu. Protest mora biti usmjeren protiv tačno preciziranih i dobro određenih slučajeva u kojima je narušena pravičnost;
Drugo, potrebno je da su svi ostali, legalni oblici protesta iscrpljeni, tj. da su se pokazali neuspješni;
Treće, granica korišćenja građanske neposlušnosti treba biti takva da neugrožava sam opstanak zajednice, i da ne dovodi u pitanje prava trećih lica. Bitno je da ne dođe do opšteg nepoštovanja ustava i zakona, jer u tom slučaju više nije riječ o građanskoj neposlušnosti već o pobuni i revoluciji.
Iako se činom građanske neposlušnosti, izražava neposlušnost određenom zakonu, ipak se i dalje zadržava povjerenje u zakon. Dakle, princip zakonitosti (poštovanja pravnih propisa), se ne dovodi u pitanje, već se u pitanje dovodi sama sadržina zakona (u cjelini ili samo neki njegov dio). Iz povijesti nam je dobro poznato, da zakoni mogu biti izrazito nedemokratski i rasistički (primjer fašističkih zakona). Ovi zakoni ne štite prava i slobode građana, već se njima ta prava sužavaju i onemogućavaju kako bi se zaštitila država. Ovo je samo jedan primjer gdje demokratska većina može, poštujući pravne procedure, donijeti zakone koji krše osnovne principe na kojima počiva jedna politička zajednica. Time se dovodi u pitanje i sam smisao postojanja takve vlasti, jer prinuda je opravdana samo dok stoji u funkciji slobode. Onog momenta, kada vlast prinudu koristi da bi ograničila i suzbila slobodu i prava građana, ona je napustila svoj dio obaveze prema građanima, da će im štititi prava i slobode. Kada vlast napusti svoju obavezu i prestane da štiti prava i slobode svojih građana, tada i građani prestaju biti obavezni da se pokoravaju takvim zakonima i takvim odlukama vlasti. Ako vlast ne omogućuje i ne štiti slobodu i prava ljudi, ne može od njih ni tražiti da uzvrate obavezom poslušnosti i poštovanja takve vlasti. Uostalom vlast je tu da služi građanima, a ne obrnuto, da građani postoje radi vlasti. Pravo na neposlušnost ovakvim izopačenim i anticivilizacijskim zakonima i vlasti, prije svega je dužnost prema ljudskosti i humanizmu, a potom i najviše izvorno pravo građana koje još neki nazivaju i pravom svih prava, jer omogućava da se kasnije razviju i priznaju i sva ostala prava i slobode.
Kršeći nepravedni pravni propis ili odluku vlasti, akcijom građanske neposlušnosti, građani ne čine nepravo, već naprotiv, oni kritikuju vlast da se sama ponaša protupravno. Na taj način, građanska neposlušnost postaje sredstvo koje utvrđuje demokratsko uređenje. Suprotstavljajući se nepravdi u granicama poštivanja prava, ona sprečava odstupanje od načela pravednosti i ispravlja ih kad se dogode. Zbog toga, građanska neposlušnost nije moguća u nedemokratskim, totalitarnim i autoritarnim sistemima, jer se ne može tražiti obnova demokratskih načela pravičnosti tamo gdje ona nisu ni postojala, već samo u zajednici čija je vlast demokratski legitimirana. U nedemokratskim sistemima radi se o pobuni protiv postojećeg režima kao nepravednog i nelegitimnog.
Dakle, krajnji cilj građanske neposlušnosti nije rušenje pravnog sistema, već njegova obnova i reafirmacija (kada je on narušen i ugrožen) u njegovom izvornom demokratskom značenju vladavine prava i pravne države.
PRAVNA DRŽAVA
Iako rasprave o pravnoj državi traju već dva stoljeća, one su kod nas opet obnovljene zahvaljujući poražavajućem iskustvu real-socijalističke partijske države. Ono o čemu se do nedavno govorilo s prezirom i nipodaštavanjem, sada je odjednom dobilo svojstvo svojevrsnog recepta za lijek kojim se liječe sve bolesti. Svemogući spasioci počeli su da nam na sav glas saopštavaju: "Mi živimo u pravnoj državi", a kada to kažu obično misle samo na ono što njima odgovara, a to je, da u državi postoji pravni sistem i zakoni po kojima se vlada. Da budem precizniji, pod tim prije svega misle na to da će oni tu da vladaju po zakonima koje oni donesu u skladu sa svojim samoproklamovanim interesima. Za ovakve narodne spasioce, pravna država je ona država u kojoj postoje zakoni da bi štitili njih na vlasti i to od naroda (građana). Cilj ovakvog shvatanja države je da se ograniči sloboda i prava građana.
Međutim, da li je to pravna država?
Nije, u svakom slučaju! Po takvom tumačenju pravna država je bila i Hitlerova i Staljinova država, što ćemo kasnije i pokazati na razlikovanju pojma pravne države i vladavine prava, kao dva sinonima koja se često miješaju i izjednačavaju.
Ovakvo shvatanje pravne države nema mnogo sličnosti s izvornim značenjem ovog pojma, jer osnov nastanka ove ideje za uspostavom vladavine prava, putem zakona, bio je da se ograniči samovolja pojedinaca prema drugim pojedincima, ali prvenstveno da se ograniči samovolja vladara i vlasti udjelovanju prema pojedincima. Dakle, osnovni pokretač za razvoj i nastanak pravne države jeste ideal ostvarenja slobode pojedinca u zajednici. I sloboda, na kraju krajeva, mora imati svoje granice, ne može biti apsolutna, jer u protivnom prijeti opasnost da se pretvori u borbu svih protiv svih i da nas vrati u prirodno stanje. Zato je najbolje da se i ona ograniči i to samo u onom smislu da ništa ne činimo drugima što ne bismo činili sebi. Sloboda postoji samo onda ako postoji sloboda za sve, i ako ne zadire u slobodu drugoga. Da do toga ne bi došlo, tu je slobodu potrebno zakonski regulisati. Uostalom tek ovako zakonski regulisana sloboda je garant da se ona može i ostvariti, jer postoji jamac (država) da će je dopustiti i zaštititi.
Međutim, postavlja se pitanje da li je ona samim time i ostvarena. To što postoje zakoni ne mora još ništa posebno značiti, jer oni mogu biti takvi da tu slobodu sprečavaju i potiskuju, a ne da je omogućavaju. Ili pak, zakoni mogu biti dobri, ali se ne moraju prijenjivati, jer ne postoje druge garancije i igraničenja vlasti.
Zbog tog: nije samo dovoljno da jedna država bude pravna u smislu vladavine zakona, već je potrebno da pored toga u njoj na djelu bude i vladavina prava.
Tokom 19. stoljeća pravna država se razvija kao zahtjev za uspostavljanjem građanskog društva, nasuprot vladajućem sistemu apsolutne monarhije. Na taj način pravna država postaje okvir, koji omogućava da se razviju osnovni elementi građanskog društva, a u to vrijeme to su: ukidanje starih privilegija plemstva, ograničavanje političke vlasti pravom, uspostavljanje efikasne demokratske kontrole javnosti nad vršenjem vlasti, podjela vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast koja mora biti nezavisna, garantovanje osnovnih prava i sloboda čovjeka.
Ovaj koncept je zasnovan na minimalističkom regulisanju društvenih odnosa, a izražen je u maksimi: "Sve je slobodno što izričito nije zakonom zabranjeno." Osnovna ideja i moć ove maksime, nalazi se u principu važenja zakonitosti, tj. da svaki pojedinac može odgovarati i biti kažnjen samo za one stvari koje su izričito navedene u zakonu kao kažnjive. Za sve ostale radnje koje pojedinac (građanin) u svom životu čini, a koje nisu navedene u zakonu kao kažnjive, ne može biti kažnjen. Takođe, država nema prava da kažnjava za one radnje koje su učinjene u vrijeme dok ta radnja nije bila zakonom kažnjiva. Pobliže rečeno, zakoni se ne smiju donositi retroaktivno, tj. da važe unazad. Ako je neko i izvršio neku radnju koja je sada zakonom kažnjiva, ali nije bila predviđena u vrijeme dok je učinjena, zakon nema pravo da ga kazni.
Osnovna suština ovako shvaćene ideje pravne države jeste, da treba da vladaju pravo ili zakon, a ne pojedinac ili neka grupa ljudi, kako se moć, koja je inače vezana uz vlast, ne bi pretvorila u svemoć i svevlast, u slučaju kada nema svojih ograničenja. Zato je potrebno da se politička vlast stavi u okvire i granice prava. Dakle, vlast je ograničena takođe pravom, kao i svaki građanin ponaosob, što znači da zakoni vrede za sve jednako i da niko od njih ne može biti izuzet. Zakonima je tačno propisano šta vlast smije i koliko, kao i šta smiju pojedinci. Pred zakonom su svi jednaki, i građani i vladari.
U najopštijem smislu, pravna država je svaka ona zajednica koja počiva na vladavini zakona, a ne na samovolji pojedinaca ili kako bi to rekao italijanski teoretičar prava Norberto Bobio, "to je vladavina zakona, a ne ljudi". Međutim, ovo određenje nije dovoljno, jer se danas smatra da pravna država može biti samo ona država koja počiva na principima vladavine prava.
KONCEPT VLADAVINE PRAVA
Koncept vladavine prava je rezultat engleske tradicije nastale u 17. stoljeću koja je prvi put postavila pitanje o suverenosti političke vlasti i njenim granicama. Vladavina prava ne polazi od postojanja suverene političke vlasti kao po sebi dane ili bogom dane, već postavlja pitanje o pravu na njeno vršenje i o njenom izvoru. Ona se pita za osnove njene legitimnosti (opravdanosti), a odatle slijede i određene razlike između pravne države i vladavine prava.
Iako je pravna država tijesno povezana s anglosaksonskom teorijom vladavine prava, ipak, između ova dva bliska načela ne postoje samo pojmovne razlike. Vladavina prava u prvi plan postavlja pitanje o tome koje su to pretpostavke za jedan dobro urađen pravni poredak, u kome će vlast biti ograničena pravom, kako bi se maksimalno suzile mogućnosti samovolje i zloupotrebe važećih pravnih propisa (pozitivnog prava). Nasuprt njoj, pravna država se ne pita za sadržaj zakona, već samo za to da se odnosi u društvu regulišu pomoću njih. Dakle, za pravnu državu nije bitno kakvi su zakoni i ko ih donosi, već samo da se vlada pomoću njih, a ne da vladaju neki pojedinci i grupe po vlastitom nahođenju.
Zato se vladavina prava pita o tome kakvi su zakoni, da li zadovoljavaju osnovna proklamovana demokratska načela, ko ih donosi i kako. Od toga zavisi da li će neka država biti demokratska ili nedemokratska.
Formalno značenje pojma pravne države, kao vladavine zakona, u kome se ne pita za njihov sadržaj i cilj, u dvadesetom stoljeću su, do apsurda, ispunile fašistička i realsocijalistička država. Po ovom formalnom principu i Hitlerova i Staljinova država su bile pravne, jer su u njima postojali zakoni na osnovu kojih su vladali i na osnovu kojih su čak izvršili i velike zločine. Zato je bilo potrebno da se ovaj formalni pojam pravne države prevaziđe materijalnim tumačenjem, u kojem je bitno to da li je ta država i pravedna osim što je pravna, odnosno, da li ostvaruje načela pravde, slobode, ljudskih prava i demokratije. Tako je pravna država proširena pojmom vladavine prava.
Iz ovog vidimo da su i pravna država i vladavina prava nastale s istim ciljem i da počivaju na srodnim principima. Iako je za vreme fašizma i staljinizma, među njima nastupio duboki rascijep, posljednjih decenija one se međusobno sve više približuju, te se stoga danas pravna država i vladavina prava najčešće upotrebljavaju kao sinonimi. Zato se kaže da je pravna država samo ona država koja počiva na principima vladavine prava. Osnovni principi na kojima počiva su: demokratija, legitimitet vlasti, podjela vlasti, parlamentarizam, politički pluralizam, priznavanje ljudskih sloboda i prava.
Kada se dakle može govoriti o pravnoj državi i šta se pod tim podrazumijeva?
Država kao pravna organizacija postaje pravnom državom samo onda ako se državna vlast ograniči i veže ustavom i zakonima, ako postoji podjela vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast (koje su međusobno samostalne i koje jedna drugu kontrolišu), te ako postoji vladavina prava i garancija osnovnih ljudskih sloboda i prava. Dakle, kad se danas govori o pravnoj državi, uglavnom se misli i na vladavinu prava kao njen nezaobilazan segment.
Pravna država podrazumijeva najmanje četiri osnovne stvari:
1. Građanin može biti kažnjen samo zbog kršenja zakona i ni zbog čega drugog:
2. Pred zakonom su svi građani jednaki, bez obzira da li žive kao obični građani ili su na vlasti;
3. Zakoni se ne mogu donositi retroaktivno, da važe unazad, za one radnje koje su se dogodile u prošlosti. Oni se mogu donositi samo zbog sprečavanja radnji koje se tek mogu dogoditi u budućnosti, a to znači da se mogu primjenjivati samo za ono što se dogodilo u vrijeme njihovog postojanja. Time se postiže predvidljivost i sigurnost građana, jer znaju, u zavisnosti od postojećih zakonskih propisa, šta smiju da rade, a šta ne (što je zakonom kažnjivo). Na taj način mogu da usklade svoje ponašanje i djelovanje jer su sigurni da za to neće odgovarati i snositi posljedice. Zamislite samo kako bismo živjeli kada bi zakonodavac sutra imao pravo da donese zakon po kome će nas kazniti za neko djelo koje kada smo ga mi učinili nije bilo kažnjivo. To bi značilo da živimo sa konstantnim strahom, onakvim kakav je poznat žiteljima realsocijalističkih zemalja.
4. Sva prava su poopštena, tj. važe jednako za sve u istim uslovima.
U jednom društvu postoji pravna država, samo ukoliko je ono pravno i pravedno, i u kojem se odnosi političke vlasti i pojedinaca utvrđuju i određuju pravom. Prvi korak u tom pravcu jeste da vlast bude legitimna.
LEGITIMITET
U čitavoj političkoj istoriji postoji i prisutna je težnja vladara da nađu načina kako da opravdaju svoj poredak i vlast. Problem objašnjavanja zašto neko ima pravo da vrši vlast i da pri tome još vrši i na određeni način, jeste osnovni problem koji se u političkoj teoriji označava pojmom legitimiteta. Svi vladari nastoje da svoju vlast opravdaju nekim razlogom, trudeći se pri tome, da se pred narodom prikažu u pozitivnom svjetlu, a to u ovom slučaju znači da nađu dovoljno dobar i valjan razlog zašto baš oni vladaju.
Nasuprot teorija koje vlast opravdavaju božjom voljom, u 18. i 19. stoljeću, nastaju teorije narodnog suvereniteta, koje tvrde da sva vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu. Legitimna je samo ona vlast koju je izabrao sam narod. Ovdje se legitimnost vlasti postiže tako što se ustanovljavaju racionalne procedure na osnovu kojih se ona upostavlja i funkcioniše. te procedure predstavljaju niz formalizovanih, apstraktnih i univerzalnih postupaka, koje je potrebno ostvariti i ispoštovati kako bi se neka vlast mogla smatrati legitimnom. One su veoma bitne, jer nisu česti slučajevi kada vlastodržci kroz manipulaciju i prevaru pokušavaju da pribave legitimitet svojoj vlasti. To se najčešće događa onda kada se preskoče ili izostave određene procedure. Najvažnije procedure za postizanje legitimiteta su:
a) Ustavna i pravna zaštita neotuđivih prava čovjeka i dravljanina, koje vlast ne može jednostrano ukinuti ili ograničiti:
b) Vlast se ustanovljuje na slobodnim, višepartijskim izborima gdje građani (narod) sami po svojoj slobodnoj volji, između više kandidata, biraju svoje predstavnike koji će u parlamentu zastupati njihove interese;
c) Izbor narodnih poslanika kao i način odlučivanja u parlamentu, mora biti ustavno i zakonski regulisan, tj. mora biti propisano kada je neka odluka važeća. Većinsko načelo odlučivanja je osnovno pravilo u procesima izbora i parlamentarnog odlučivanja, ali uz obaveznu zaštitu manjinskog mišljenja u parlamentu. Tu nije nevažno da li je to obična (natpolovična) većina ili pak dvotrećinska većina. U nekim vrlo važnim stvarima za samu državu, odlučivanje može biti i konsenzualno (jednoglasno);
d) Rezultati takvog odlučivanja moraju biti uobličeni u racionalne i pravedne zakone, pomoću kojih se vlada.
Legitimitet u najopštijem smislu označava političku vlast koja vlada po opšte prihvaćenim principima. Ovaj princip znači i podrazumijeva da građani svoju političku zajednicu i poredak ne prihvataju samo iz navike, običaja ili iz straha od represije, već iz uverenja, da je on valjan i opravdan. Zbog toga se kaže da je legitiman onaj poredak u kome postoji saglasnost između onih koji vladaju i onih nad kojima se vlada.
PLURALIZAM
Riječ pluralizam potječe od latinskog izraza pluralis, što znači mnoštvo. Upotrebljava se kao izraz kojim se utvrđuje da u prirodi ili društvu postoje pojave i procesi koji su različiti i koji se ne mogu svesti na jedno, ili na neku zajedničku osnovu.
Ideja pluralizma se sastoji od toga da čovjek ima različite potrebe i interese koji se zadovoljavaju i ostvaruju u okviru razčičitih grupa, udruženja i organizacija. Pluralizam polazi od stava da društvo ne čine izolovani građani, već njihove društvene zajednice (sindikati, crkva, kulturna i druga udruženja, klubovi, porodice, profesionalna udruženja, sportske grupe i sl), među kojima je i država. Na taj način, čovjek ne pripada samo jednoj zajednici, već mnogim zajednicama u kojima zadovoljava raznovrsnost svojih interesa i potreba. Zbog toga se razlikuju različiti vidovi pluralizma: društveni pluralizam, politički pluralizam i stranački (partijski) pluralizam.
Osnovni i najširi je društveni pluralizam, koji se zasniva na autonomnom civilnom društvu i relativno slobodnim i ravnopravnim građanima. Politički i partijski pluralizmi se zasnivaju samo na realnom društvenom pluralizmu. Bez osnove u društvenom pluralizmu, koji predstavlja stvarne potrebe, interese i osjećanja ljudi iz različitih drušvenih grupa, partijski i politički pluralizmi postaju prazna forma bez sadržaja. Za pluralističko društvo u kojem postoji nacionalni, religijski, kulturni i socijalni pluralizam, veoma je značajno da te društvene grupe, među kojima postoji značajna razlika, imaju jednako pravo i uslove pod kojima mogu da se uključuju u rad političkih institucija, organizacija i procesa.
Politički pluralizam je ipak uži od društvenog, ali širi od partijskog. On obuhvata širu strukturu političkog sistema i omogućava da organizovane snage društvenog pluralizma dođu što potpunije do izražaja prilikom odlučivanja o bitnim pitanjima za svoje interese i interese šire zajednice. On pretpostavlja pluralističku demokraciju u kojoj se politički život ne odvija samo u strankama, parlamentu ili vladi, već i u civilnom društvu, u sve brojnijim grupama, udruženjima i organizacijama. Bez ovog šireg političkog pluralizma, ni stranački pluralizam ne može dati pozitivne demokratske rezultate.
Stranački pluralizam podrazumijeva mnoštvo partija. Pluralitet partija postaje jedan od glavnih pokretačkih elemenata demokratskog procesa, jer omogućuje da pored vladajuće partije ili koalicije partija, postoji i opozicija koja toj vladajućoj grupi predstavlja kontrolu i na taj način je onemogućuje da bude svemoguća, tj. da donosi odluke koje su štetne za širu društvenu zajednicu. Osim toga, ona u organizovanoj demokratskoj proceduri može smijeniti partiju na vlasti ukoliko ova nije dovoljno odgovorna prema društvu i svojim biračima.
Nasuprot pluralizmu postoje i monistički tipovi politike i političkih sistema u kojima se ukida pluralistička osnova društva i svodi na jedan centar koji o svemu odlučuje mimo ostalih. Ukida se više paralelnih i ravnopravnih subjekata odlučivanja u zajednici i svi se oni svode na jedan. Ti sistemi se najčešće nazivaju totalitarnima jer su pod svoju kontrolu stavili cjelokupni društveni spektar različitih interesa i potreba.
Za postojanje demokratskog pluralizma, pored već pomenute široke društvene osnove, potrebno je i postojanje opšteprihvaćenih i jasno definisanih pravila igre. Tu je naročito značajno da postoje vrijednosti prava i načela vladavine prava, kojima se određuju granice i ponašanja svih političkih subjekata koji učestvuju u pluralističkom procesu. U slučaju monističkog sistema ta pravila nisu potrebna, jer je on po svojoj prirodi antidemokratski pošto je već ionako nasilno isključio iz igre sve ostale postojeće subjekte. Monistički sistem vodi u zatvoreno, autoritarno društvo i ne odgovara principima civilnog društva.
Pluralistički sistem pripada tipu otvorenog društva, koje je osnov za civilno društvo. U okviru pluralističkog društva postoje dobre osnove za razvoj civilnih inicijativa, grupa i pokreta koji imaju razne nazive (interesne grupe, grupe za pritisak, nevladine organizacije, društveni pokreti i sl). Ovaj tip organizacija koje nisu državne, već djeluju u društvu, naziva se još i organizacijama društva, neprofitnim organizacijama, nevladinim organizacijama, trećim sektorom, dobrovoljnim organizacijama i sl.
ORGANIZACIJE DRUŠTVA
Sve organizacije koje djeluju u društvu možemo podijeliti na državne organizacije (javni sektor) i nedržavne organizacije (privatni sektor). Nedržavne organizacije, koje pokreću građani na osnovu svoje privatne inicijative, su organizacije civilnog društva.
Sve nedržavne organizacije se dijele na profitne (komercijalne) i neprofitne. Profitne su one organizacije čije djelovanje ima za cilj stvaranje profita i uvećavanje postojećeg kapitala (npr. preduzeća u privatnom vlasništvu). Za razliku od njih, neprofitne su organizacije one koje ne stvaraju profit, ili ako ga stvaraju, ne ulažu ga u ponovno uvećanje kapitala, već u druge različite dobrotvorne i humane ciljeve (organizacije i udruženja građana). Neprofitne organizacije nemaju za cilj uvećanje kapitala, čak i onda kad ostvaruju neki profit. Taj profit uglavnom koriste za rad svojih organizacija.
Neprofitne organizacije može osnivati, pored samih građana, i vlada, pa ih zato dijelimo na vladine (javne) i nevladine (privatne) neprofitne organizacije. Kad govorimo o organizacijama društva, onda se uvijek govori o ovom drugom tipu neprofitnih organizacija - nevladinih. Nevladine, neprofitne organizacije su autonomne i samostalne organizacije koje su osnovale grupe građana s različitim motivima, interesima, ciljevima i potrebama. To su sve one organizacije koje nisu vladine (državne), iako i država ima svoje organizacije koje se bave riješavanjem sličnih problema, ali uz pomoć državnog aparata (kontrolom i finansiranjem njihovih aktivnosti). Nevladine organizacije djeluju drugačije od vladinih. Suštinu njihovog djelovanja čini povezivanje pojedinaca bez posredovanja ili kontrole države, radi ostvarivanja nekog zajedničkog cilja ili afiniteta. Nastaju kao svojevrsna alternativa rješavanju mnogobrojnih problema na raznim poljima ljudskih djelatnosti, koje ne uspijevaju da riješe ili ne riješavaju na zadovoljavajući način postojeće državne institucije i organizacije.
Nevladine, neprofitne organizacije se mogu podijeliti na organizacije koje služe svim članovima društva i one koje služe samo članovima određenih društvenih grupa. Organizacije koje služe svim članovima društva (javne uslužne organizacije) su na primer fondacije, humanitarne i dobrotvorne organizacije, savjetodavne organizacije, organizacije za pružanje socijalnih usluga. Organizacije koje služe članovima specifičnih grupa su razna profesionalna i stručna udruženja, klubovi, interesne grupe, političke partije, savezi.
Djelovanje ovih organizacija može biti samostalno ili zajedno sa drugim organizacijama, kada se stvaraju mreže ovih organizacija. Oblici viših udruživanja u okviru kojih mogu djelovati ove organizacije su koordinacije, savezi, pokreti. Tek razvojem i stvaranjem ovakvog mrežastog djelovanja mnoštva organizacija, grupa i pojedinaca, nastaje civilno društvo.
DRUŠTVENI POKRETI
Rukovodeći se različitim interesima, ciljevima i potrebama, ljudi se organizuju u različite vrste grupa, organizacija i udruženja. U okviru njih svaka akcija i djelovanje predstavlja nekakvu kretnju, pokret, usmjeren prema nekom cilju. Međutim, postavlja se pitanje da li se baš svaka akcija može nazvati pokretom? Ako ne može, šta onda jeste društveni pokret? Koji su to osnovni elementi koji neku akciju, komešanje i pokretanje čine pokretom?
Pojam pokret ušao je u društvenu teoriju iz prirodnih nauka i to prvenstveno mehanike, gdje označava dinamičku kategoriju, kategoriju akcije i kretanja. Stoga je bilo uobičajeno da se i u društvenim naukama sva društvena kretanja i pokretanja masa nazivaju društvenim pokretom. O tome sjvedoče i nazivi: nacionalni pokret, oslobodilački pokret, revolucionarni pokret, klasni pokret itd. Zbog toga, da bi se neko kretanje mnoštva, masa, moglo nazvati društvenim pokretom, potrebno je ispuniti slijedeće uslove, pod kojima neki pokret dobija element društvenog:
Prvo, pokret mora biti kolektivna akcija, a to znači da nije dovoljno da neki pojedinci nešto urade, već je potrebno da to budu udruženi pojedinci.
Drugo, to djelovanje mora biti dobrovoljno i otvoreno za sve ostale koji u njemu žele učestvovati;
Treće, djelovanje mora biti masovno. To se postiže uključivanjem velikog broja građana u grupe i organizacije, ili pak u same akcije, a bez da se pripada nekoj organizaciji. Zajedničko djelovanje velikog broja pojedinaca, grupa, organizacija i udruženja, čini mrežu djelovanja i čini masovnost akcije, što je osnovni element pokreta. Dakle, pokret nije institucija, već prije svega, mreža mnogobrojnih grupa i pojedinaca koji djeluju zajedno u jednom pravcu ka jasno definisanom cilju;
Četvrto, svako djelovanje, mora imati određen stav prema društvenoj promjeni, a što je proisteklo kao rezultat nekog društvenog konflikta koji je pak nastao stoga što pojedinci i grupe ne mogu zadovoljiti svoje potrebe i ostvariti svoje interese;
Peto, da bi to djelovanje bilo uspješno, potrebno je da ono bude javno, jer se jedino tako može postići masovnost akcije, a time i snaga da se izvrši pritisak prema određenom objektu, kako bi se postigao određeni cilj;
Šesto, to djelovanje mora biti spontano, difuzno i elastično, što znači da se građani ne rukovode nekim krutim organizacijskim shemama i modelima, već da svoju akciju prilagođavaju prema potrebama. Na primer pokret nema fiksno članstvo i organizaciju koja nekome može zabraniti da se u nju uključi bilo koji građanin;
Sedmo, da bi pokret dobio atribut društveni, veoma je bitna i činjenica da problem koji pokreće mora biti društveno značajan. Uostalom, po tome se i razlikuju društveni pokreti od grupa za pritisak i interesnih grupa, jer se sukob koji oni rešavaju odnosi na društveni problem koji se tiče cjeline društva.
Postoje mnogobrojne i raznovrsne podjele društvenih pokreta. Najšira podjela je ona koja ih dijeli na emancipatorske, koji proširuju polje ljudske slobode, i neemancipatorske koji to polje sužavaju. Druga česta podjela je ona, koja se vrši s obzirom na to ko su glavni učesnici pokreta (njegovi socijalni nosioci), pa imamo vjerske, kulturne, političke, nacionalne, i druge pokrete. Treća podjela je na one pokrete koji djeluju na lokalnom, regionalnom, nacionalnom i internacionalnom nivou. Proteklih godina, nastala je još jedna velika podjela koja sve pokrete dijeli na stare i nove društvene pokrete.
NOVI DRUŠTVENI POKRETI
Da bi se pojmovno i sadržinski uočila distinkcija između problema kojima su se u 19. stoljeću bavili društveni pokreti, ciljeva kojima su težili, te posljedica koje su prouzrokovali i onih problema kojima se ti pokreti bave danas, u novije vrijeme, udomaćila se i uspostavila podjela na stare (klasične) i nove (alternativne) društvene pokrete. Stari pokreti su karakteristični za 19. stoljeće i prvu polovinu 20. stoljeća, među kojima je najznačajniji radnički pokret. Novi društveni pokreti su nastali nakon šezdesetih godina 20. stoljeća, a najreprezentativniji među njima je ekološki pokret.
Neki današnji novi društveni pokreti su izrasli iz kontinuteta starih pokreta, kao što su mirovni i feministički, dok se drugi javljaju kao posve novi (npr. ekološki). Između starih i novih društvenih pokreta postoje razlike. Prva razlika je u činjenici da novi društveni pokreti nisu direktno usmjereni prema vlasti, već su okrenuti kvalitetu života pojedinca i društva. Drugo, oni nemaju klasni karakter i autonomni su u odnosu na postojeće političke partije i organizacije. Treće, opredjeljuju se za nenasilne oblike djelovanja, koriste nov jezik i razvijaju alternativnu političku kulturu. Četvrto, uglavnom nemaju formalno i fiksno članstvo, već su otvoreni za sve one koji se žele aktivirati i uključiti u njihovo djelovanje.
Zajednički imenitelj svih novih društvenih pokreta je strah, doživljaj krize, gubitak životnih perspektiva, zabrinutost za budućnost.
Na taj način su novi društveni pokreti preusmjerili i proširili područje svog djelovanja sa političke vlasti i procesa proizvodnje i raspodjele, na zalaganje i djelovanje za drugačiji, bolji kvalitet života. Samim time oni predstavljaju i novi tip političkog djelovanja. To znači da oni nikako nisu lišeni političke dimenzije, nisu apolitični, jer oni ipak žele uticati na centre političkog odlučivanja, kako bi mogli izvesti neku promjenu i ostvariti svoj cilj, ali je ta političnost, koja nije direktno usmjerena na zauzimanje vlasti, sasvim nova vrsta političnosti. Svako organizovano djelovanje u zajednici i društvu, koje ima za cilj da se život u zajednici učini boljim i kvalitetnijim, ne može, a da ne bude političko. Jasno, ovdje se misli na značenje pojma politike u jednom širem značenju, od onog koje se tiče samo vlasti i vladanja. Politika se tumači kao briga za opšte dobro zajednice u kojoj se živi, kao nastojanje da se uredi zajednički život ljudi. Tek takvim aktivnim uključenjem u zajednicu pojedinci postaju njeni građani. Nije politika samo borba za vlast i vladanje. To je jedno ograničeno, predmoderno shvatanje politike. Novi društveni pokreti su upravo oni akteri koji nose sa sobom novi vid političkog djelovanja, i time bitno doprinose demokratizaciji društva i države.
Njih se još često naziva i alternativnim, jer dovode u pitanje mnoge dosadašnje obrasce ponašanja i nude drugačiji sistem vrijednosti - alternativu. Među njima su najznačajniji: ekološki, mirovni, feministički, koji su naglo ojačali sedamdesetih godina, uporedo sa širinom i dubinom narastanja krize. Pored njih tu je još mnoštvo raznih drugih pokreta, kao što su: pokreti za ljudska prava, pokreti potrošača, neoreligijski pokreti, pokreti za zdrav život itd.
TOLERANCIJA
Tolerancija ili trpljenje, označava stav prema kojem se u svakodnevnom zajedničkom životu ponašamo tako da otrpimo štetu što nam je nanose drugi pojedinci ili grupe svojim djelovanjem ili pak iskazanim mišljenjem. To činimo stoga što želimo da, u ime nekih viših ciljeva zajedničkog života, odustanemo od nasilnog onemogućavanja svih onih koji nam nanose štetu.
Tolerantan može biti samo onaj pojedinac ili grupa koja ima mogućnost raspolaganja silom, pa u ime nekih viših vrijednosti može od nje, po svojoj slobodnoj volji, da odustane, tj. da pristane na trpljenje. Ako te snage i sile nema, ako nema moći da nanese štetu moćnijem, onda se ne može govoriti o toleriranju drugih, jer onaj koji je nemoćan, ne može ni da toleriše. Nemoćni se ne tolerišu već samo ignorišu. U modernom društvu, država je ta koja ima monopol legalne i legitimne primjene sile u strogo, zakonski propisanim okvirima, preko kojih ne smije prelaziti. Upravo zato što raspolaže najvećom mogućnošću primjene sile, ona je odlučujući subjekat tolerancije. U tom političkom značenju, tolerancija je odustajanje od primjene sredstava državne prinude protiv iskazanog mišljenja i djelovanja pojedinaca i grupa, iako ona odstupaju od preovladavajućeg uvjerenja i sistema vrijednosti.
Zbog toga se tolerancija smatra jednim od načina promicanja i jemstva slobode onoga čije se mišljenje i djelovanje toleriše, jer se polazi od stava da iako se s njim ne slažemo, i na neki način nam nanosi štetu, mi mu ipak dajemo za pravo da to mišljenje iznese i da djeluje po svom vlastitom nahođenju. Na taj način sloboda postaje najviša vrijednost nekog društva, a time i tolerancija, kao vrlina zajedničkog života, koja onda postaje načelo postupanja u svim sferama života u zajednici (ekonomiji, kulturi, sportu, politici…).
Međutim, tu se pojavljuje problem. Da li taj, kojemu mi dajemo slobodu mišljenja i djelovanje, istu takvu slobodu daje nama? Ako je neko tolerantan prema drugome i drugima, onda isto on to očekuje i od njih, da budu tolerantni i oni prema njemu. To je uslov da se izgradi zdravo i tolerantno društvo. U protivnom, ako je samo jedna strana tolerantna, a druga nije, onda smo na nivou "vladavine sile", prava jačega i potčinjavanja. Ovo je jedno ključno pitanje i problem tolerancije, koji se još naziva i njenim paradoksom, a koji se može ukratko svesti na pitanje: da li treba biti tolerantan prema onome ko nije tolerantan?
Zbog toga je tolerancija kao stav i političko ponašanje moguća jedino prema onim uvjerenjima, mišljenjima i djelovanjima koja jednakost i slobodu priznaju kao prava svih članova zajednice i ne smijeraju njihovom nasilnom ukidanju. Otuda i zagovornici tolerancije priznaju opravdanost netolerantnog ponašanja prema nasilnicima. Ovaj paradoks tolerancije Karl Poper je obrazložio kao nešto što se mora prihvatiti kao jedino moguće, jer bi odustajanje od nasilja spram nasilnika ili zagovornika nasilja, značilo odustati od slobode, jednakosti i pravednosti kao temeljnih vrijednosti zajednice. To znači da se ne može tolerisati ona vrsta netolerancije koja prerasta u nasilje.
ŠTA JE CIVILNO DRUŠTVO
Kako bismo onda mogli, jednostavno rečeno, odrediti civilno društvo? Ko ga čini i kako?
Civilno društvo, koje se još naziva i građanskim društvom, a ponekad i još širim pojmom otvoreno društvo, je društvo građana. Njega činimo MI pojedinci, građani, kada djelujemo nenasilno, civilizirano, tolerantno i to kao pojedinci, kao pripadnici raznih asocijacija (ustanova, organizacija, institucija i grupa), i kao pripadnici asocijacija, tj. širih udruživanja već postojećih asocijacija, s ciljem uređenja zajedničkog života.
Ono se razlikuje od pojma "društva" u širem značenju, po tome što predstavlja građane koji djeluju u javnoj sferi. Dakle, nije svako privatno djelovanje društveno djelovanje, koje stvara civilno društvo, već samo ono koje je usmjereno na javnu stvar, koje se tiče cjeline zajednice. To je privatno, javno djelovanje za opštu stvar.
Zato se kaže da je civilno društvo nemilitarističko, laičko i civilizirano društvo, koje se uzdiglo do određenog civilizacijskog nivoa slobodnih ljudi i koje se zasniva na poštovanju osnovnih ljudskih prava i građanskih sloboda, toleranciji, demokratskoj javnosti, vladavini prava, te ekonomskom, socijalnom i političkom pluralizmu. Civilno društvo u tom smislu razumijevamo kao prostor djelovanja građana i alternativnih grupa i organizacija (interesnih grupa, nevladinih organizacija, novih društvenih porketa), preko kojih građani vrše pritisak na državne ustanove, kako bi se izborili za što više slobode i autonomije.
To znači da civilno društvo nije nikakva izmišljotina, zavjera ili nešto slično, već posebna sfera koja je odvojena od države, koju sačinjavaju pojedinci, asocijacije i mreže asocijacija. Ono funkcioniše po jednoj drugoj logici od države i zato se govori, uslovno rečeno, o njihovoj odvojenosti, iako su odnosi među njima ipak povezani, a tu vezu čini javnost. Ona je posrednik između sfere privatnog (društva) i sfere javnog (države). Zato je postojanje civilnog društva osnov izgradnje demokratske, moderne države, jer u protivnom ako nemamo civilno društvo, već autoritarno i nedemokratsko, onda se ne može izgraditi ni demokratska država. Dakle, ako je baza nedemokratska, ni nadgradnja ne može biti demokratska. Bez dobrih i čvrstih temelja ne može se izgraditi moderna i dobra kuća. Isto tako, bez otvorenog i civilnog društva, nema stabilne, demokratske i moderne države. To nam najbolje pokazuju primjeri zemalja bivšeg realnog socijalizam. Izgradnjom demokratskih institucija, bez osnove u demokratskoj političkoj kulturi i civilnom društvu, dobili smo kvazi-demokratske sisteme u kojima smo imali samo demokratske izbore, ali nemamo i demokratsko vladanje. Sistem i vladajući režimi imaju demokratski legitimitet jer su izabrani na izborima, ali u mnogo slučajeva vladaju nedemokratski i despotski, pa ove novonastale sisteme neki nazivaju "diktaturama s demokratskim legitimitetom", gdje smo demokraciju imali samo na dan izbora.
CIVILNO I OTVORENO DRUŠTVO
Kada se danas govori o civilnom društvu, onda se prvenstveno misli na jedno novo, drugačije društvo, društvo koje predstavlja alternativu jednom autoritarnom, zatvorenom društvu kakvo je bilo realsocijalističko i kakva su ova nova nacionalistička, nastala na njegovim razvalinama. Zato se još kao sinonim za civilno društvo koristi i pojam "otvoreno društvo", jer se ono ne može ostvariti u političim okvirima zatvorene države.
Pojam otvoreno društvo je širi, neodređeniji i fleksibilniji, te se zato kaže da je otvoreno društvo viši oblik društvenog uređenja od zatvorenog, jer u njemu postoje sve vrste društvenih i ljudskih komunikacija. To je društvo tolerancije i slobode kretanja ljudi i ideja. Ono se ne može svesti samo na jedan element koji isključuje sve ostale, kao što je npr. pripadnost naciji. Pored toga što smo pripadnici neke nacije, mi smo istovremeno i članovi raznih ustanova, institucija, udruženja i organizacija. U svakom od tih oblika svog djelovanja mi vršimo neku ulogu pomoću koje želimo da zadovoljimo neku potrebu i ostvarimo svoj određeni interes. Tako na primer, poseban interes i potrebu imamo kao članovi porodice, posebno kao članovi neke partije, posebno kao pripadnici neke religije, posebno kao radnici u svojoj profesiji itd. Svaki od ovih interesa na svoj način utječe na naš život, a svi oni zajedno čine ukupnost naše egzistencije i postojanja.
U svakom slučaju, otvoreno društvo je širi pojam od civilnog društva. Otvoreno društvo je uvijek društvo koje, da bi bilo otvoreno, ima elemente civilnog društva, kao što je civilno društvo, da bi to uopšte bilo, uvijek i tip otvorenog, kompleksnog društva. To su pojmovi koji se nadovezuju i isprepliću.
Ovo je jedan opšti okvir koji označava civilno društvo. On se sastoji od konkretnih unutrašnjih elemenata koji ga sačinjavaju, a to su:
Polazna i osnovna tačka koja čini civilno društvo je građanin, koji postoji samo ako su zagarantovana njegova prava i slobode;
Građani, pojedinci se povezuju s drugim pojedincima na osnovu vlastitih interesa putem tržišta i tako stvaraju društvo. Ono nastaje razmjenom roba, kapitala, znanja, informacija. Za njega je potrebna pravna država i pravni sistem koji će biti garant tih odnosa:
Pored pravne države, suštinski element je i vladavina prava koja podrazumijeva da su svi pred zakonima jednaki i da im svi podliježu; da su manjinama zagarantovana njihova prava; da se pravila donose po već ustanovljenim principima u okviru demokratskih ustanova itd;
Osim što se veze uspostavljaju zbog materijalnih interesa, postoje i druge potrebe pojedinaca koje potiču od društvenog pluralizma - pluralizma interesa (ekonomski, socijalni, politički, kulturni pluralizam), koji se uspostavlja na osnovu autonomije društvenih dijelatnosti i prava i sloboda čovjeka i građanina;
To pretpostavlja autonomiju društva nasuprot državi, autonomiju različitih društvenih dijelova i asocijacija kao što su privreda, nauka, štampa, univerzitet, sindikati, crkva, kulturne institucije, udruženja građana i sl. Država je tu samo da utvrdi najopštije okvire u vidu zakona kojima se regulišu pravila igre kojih svi treba da se pridržavaju;
U svemu tome, značajnu ulogu ima sfera javnosti, u smislu otvorenog političkog i ekonomskog prostora, društvenih veza i komunikacija, bez koje se ne mogu ostvariti slobodna razmjena ideja i informacija. Neophodan uslov za to je postojanje slobodnih i nezavisnih medija;
Pored toga, potrebna je i građanska, civilna kultura, koja je bitna za formiranje građanina, čovjeka s vlastitom sviješću i odgovornošću. Za to je potrebna demokratska ili participativna politička kultura, jer samo ona je povoljna za razvoj civilnog društva;
Djelovanje ovih građana podrazumijeva i kulturan dijalog, toleranciju i nenasilno rješavanje sukoba (pregovorima i kompromisima).
ČOVJEK, GRAĐANIN, DRŽAVLJANIN
Pojedinac se u svakodnevnom životu pojavljuje u više raznih uloga, pa se zbog toga govori o trojnom određenju ljudske ličnosti, i to kao čovjeka, građanina i državljanina.
Čovjek je određen svojim prirodnim osobinama i vezama koje su karakteristične za sve pripadnike ljudskog roda. Najznačajnije među njima su porodične, koje su lična stvar dotičnog pojedinca i njegovih najbližih pripadnika. Zato ih nazivamo intimnim vezama, a taj deo života je nazvan intimnom sferom. U toj sferi čovjek opstaje i u njoj on stupa u odnose koji su zasnovani isključivo na srodstvu (rodbinskim vezama) ili na ličnom izboru (npr. slobodan izbor bračnog druga, prijatelja). Na tom nivou, koji se najčešće formira kao porodica, čovjek zadovoljava svoje primarne potrebe za drugim ljudima. U porodici svaki čovjek još kao dijete prođe kroz osnovne procese socijalizacije, tj. procese navikavanja na život s drugim ljudima, život u društvu i zajednici. Taj proces je pretpostavka za život izvan ovog porodičnog kruga.
POJAM GRAĐANIN
Napuštajući porodični krug i sferu intimnosti, čovjek se uključuje u društvo, gdje postaje građanin, ali samo ako su ispunjeni neki uslovi. Postoji nekoliko značenja ovog pojma. Uobičajeno je da se pojmom građanina označava pripadnik jedne države, njen državljanin ili podanik koji je u njenoj pravnoj nadležnosti. Takođe, veoma često, ovaj se pojam koristi kada se govori o čovjeku koji živi u gradu, urbanoj sredini koju obilježava urbani način života i gradska kultura. Osim toga, građanin još označava i pripadnika određene građanske klase u odnosu na pripadnika druge klase, na primer radničke. Ipak, najčešće se pojam građanina upotrebljava u značenju koje je sadržano u pojmu državljanina, kao oznaka za pripadnika određene organizirane političke zajednice u kojoj se utvrđuju i obezbeđuju svi bitni uslovi zajedničkog života i odnosa među ljudima. U ovom slučaju svojstvo građanina je određeno njegovim političkim položajem u društvu kojeg ima na osnovu ukupno datih sloboda, prava i dužnosti, koje uživa u okviru dotične političke zajednice. Po ovom tumačenju, građanin je samo onaj pojedinac koji je nosilac određenih prava i dužnosti. Pojedinac, građanin je tako shvaćen kao politički subjekt koji brine za zajednicu u kojoj živi.
U najopštijem smislu, građanin (pojedinac) je čovjek sa određenim krugom prava i dužnosti koji mu se priznaju u okviru društveno-političke zajednice za koju je vezan relativno trajnim pripadanjem. Građanin je oznaka za čovjeka koji djeluje i živi u civinom/građanskom društvu, u kome se brine za zadovoljenje svojih individualnih (pojedinačnih) materijalnih i drugih potreba, ali i potreba društva. On je zato, prije svega, određen svojim interesom koji nastoji ostvariti kao ljudsko biće sa svim svojim osobinama. Odnosi među građanima se na taj način zasnivaju kao interesni odnosi i zbivaju se izvan porodičnog, intimnog kruga. Osnov toga odnosa postaje na jednoj strani tržište, na kojem se razmenjuju kapital i robe, a na drugoj javnost, koja omogućava razmjenu ideja i društvenu komunikaciju. Mreža ovakvih odnosa, koji se međusobno isprepliću, čini društvene odnose i društvo. Da bi se to moglo ostvariti za sve građane jednako, svima njima se moraju jamčiti ista prava. Ona se u ovom slučaju jamče i garantuju ustavom i zakonima (građanskim i privrednim pravom).
Međutim, da bi neki pojedinac bio građanin i dostigao status građanina, nije dovoljno da on ima zajamčena prava i slobode koje mu kao ljudskom biću pripadaju, već je potrebno da on ta prava i koristi. I pored najboljih namjera i ciljeva, bilo pojedinaca, bilo države, njegova prava mogu biti ugrožena, kao i prava ostalih članova političke zajednice u kojoj živi. Ako se pojedinac sam ne angažuje na zaštiti svojih prava i prava drugih, već trpi njihovo kršenje, on nije građanin, već podanik. Pojedinac dobija status građanina samo onda ako su mu pravnim sistemom zagarantovana prava i slobode, i samo onda ako ih on primenjuje. To znači da pojam građanina podrazumijeva aktivnog pojedinca, pripadnika društva, koji se brine za zajednicu u kojoj živi, koji učestvuje u javnom životu. Tek ovakav pojedinac, koji ima status građanina, je osnovni akter civilnog društva. Bez toga, nema građanina, a ni civilnog društva.
POJAM DRŽAVLJANIN
Državljanin je čovjek koji je pripadnik javne sfere (za razliku od intimne i privatne). On je za razliku od čovjeka i građanina koji su konkretne osobe, oznaka apstraktne osobe koja je svedena na političko pravo.
Osoba je apstraktna u tom smislu što je oslobođena svih svojih specifičnih osobina, tj. određena je samo kao individua, čovjek, bez obzira da li je star ili mlad, Eskim, Francuz ili Italijan, bez obzira kojem sloju ili klasi pripada, bez obzira da li je muško ili žensko i da li je pripadnik ove ili one religije. Kad određujemo pojam državljanina, ništa od ovih specifičnih osobina nije bitno, već je bitno samo to da je dotična individua čovjek i da kao čovjek ima svoju slobodu i prava. U ovom smislu, svi su ljudi jednaki po tome što su ljudi i zato im svima pripadaju jednaka prava. Ova apstraktna jednakost je osnov i temeljna vrijednost demokratskog poretka. Bez nje ne može ni biti demokratije, jer nam naše životno iskustvo pokazuje da ljudska bića kakva doista jesu, nisu jednaka. Znamo da se Marko i Jelena razlikuju od Pere i Mire, i da zbog toga uopšte nisu međusobno jednaki, ali ako zanemarimo te njihove razlike i posmatramo ih samo kao ljude onda postižemo nivo jednakosti. Ta jednakost je politička jednakost, jednakost u pravima. Svi imaju jednako pravo u nekoj zajednici samo zato što su ljudi. Da li će ta prava svaki pojedinac u potpunosti zadovoljavati, njegova je lična stvar, ali je bitno da su mu ona omogućena (npr. da li će neki pojedinac glasati na izborima, njegova je lična stvar, ali bez obzira na to on mora imati pravo da glasa). Tek takvi apstraktni pojedinci (državljani) jesu subjekti (stvaraoci) političke zajednice.
Dakle, državljanin je subjekt javne sfere, aktivna osoba koja djeluje i izaziva djelovanje. Kao takav, on je nosilac prava, ranopravan s drugima. On je član političkih zajednica (država) i kao takav uključen je u mehanizam društvenih odnosa koji su regulisani određenim pravilima. Da bi pojedinac mogao biti subjekt odnosa u zajednici tj. da bi mogao biti državljanin, on mora ispunjavati najmanje dva osnovna uslova.
Prvo, on mora biti punoljetan. Punoljetstvo se priznaje automatski na osnovu određenih godina života. Kod nas je to osamnaest navršenih godina. Tada se pretpostavlja da je pojedinac u stanju da razumno shvata i prosuđuje javne poslove i da je sposoban da sam o sebi vodi brigu, a samim time i o zajednici u kojoj živi. Iz ove punoljetnosti proizlazi i osnovno političko pravo pomoću kojega on postaje subjekt političke zajednice (države), pravo na sudjelovanje u konstituciji političke zajednice (da bira i bude biran).
Drugo, mora pripadati određenoj političkoj zajednici, tj. mora imati nečije državljanstvo. Ono se najčešće stiče na osnovu rođenja. Svi kojima je ovaj status državljanina priznat u načelu su ravnopravni jer im iz toga Ustavom i zakonima proizlaze sva osnovna ljudska prava koja moraju biti jednaka za sve pripadnike dotične zajednice. Ako nema te ravnopravnosti, onda nema smisla govoriti o državljanima, niti o državljanima drugog reda, već samo o podanicima.
Državljanin odlučuje o tome šta je bolje za zajednicu, kako će se određena zajednica konstituirati i kako će funkcionirati, i to polazeći od svog mišljenja o tome koja je varijanta najbolja i najracionalnija. U praksi se, prilikom odlučivanja, državljanin, često rukovodi i svojim privatnim ili grupnim interesom (dakle kao građanin, pripadnik civilnog društva) ili na osnovu svojih emocionalnih sklonosti za određene ideje, ličnosti i sl. Time se opravdava ova razlika građanina i državljanina (koja se inače u domaćoj literaturi gubi). Dok je građanin konkretna, pojedinačna osoba, državljanin je apstraktna osoba, oslobođena svih pojedinačnih, specifičnih osobina (nacionalnih, vjerskih, klasnih i sl). Građanin se u svojim djelovanjima rukovodi privatnim interesom, a državljanin opštim, zasnovanim na opštem dobru (onom interesu koji je zajednički svim članovima društva). Međutim, kako se i građanin, brinući za privatno dobro neminovno brine i za opšti interes zajednice, što ga onda povezuje s pojmom državljanina, to se onda gubi ova razlika između građanina i državljanina, to se onda gubi ova razlika između građanina i državljanina i govori se samo o građaninu, a pojam državljanina je ostavljen samo za one slučajeve kada se govori o pripadanju nekoj konkretnoj državi, pa se kaže on je finski ili italijanski državljanin.
Zato se pojam državljanina kod nas rijetko upotrebljava u gore pomenutom značenju. Umjesto toga, u upotrebi je pojam građanina koji u ovom slučaju obuhvata oba značenja: i čovjeka kao pripadnika civilnog društva i čovjeka kao pripadnika određene države. No, bez obzira koji pojam upotrebljavali, bitno je reći da ni građanina, ni državljanina nema ako u zajednici nisu zagarantovana i primjenjena osnovna ljudska prava. Samo pod uslovom postojanja sloboda, prava i dužnosti, čovjek može funkcionirati kao građanin i kao državljanin. U protivnom, ako tih prava nema, onda je čovjek sveden na podanika, koji ni o čemu nema pravo odlučivati, već se samo poslušno pokoravati i trpjeti.
OSNOVNA LJUDSKA PRAVA
Osnovna ljudska prava ili drugačije rečeno, prava čovjeka i državljanina, predstavljaju ona prava koja pripadaju svim ljudskim bićima jednako, upravo zato što su ljudska bića. Ustanovljavanjem i garantovanjem ovih prava, politička zajednica (država), omogućava zaštitu pojedinaca i njihovu slobodu djelovanja. Sloboda se ogleda u činjenici da pojedinac zna koja su mu prava (tj. šta smije, a šta ne smije činiti u svom djelovanju), da ima mogućnost da ih koristi, kao i koja je granica te slobode (dakle smije da se proteže takvo djelovanje, a da ne ugrožava isto takvo djelovanje drugog pojedinca).
Razvoj osnovnih ljudskih prava i sloboda, odvijao se kroz nekoliko faza koje su se nadovezivale jedna na drugu i iz kojih su nastale četiri generacije sloboda i prava. Najprije nastaju lična ili tzv. civilna prava, zatim drugu generaciju čine politička prva, treću socijalna i četvrtu "nova ljudska prava".
Lična ili civilna prava nastaju u 16. i 17. stoljeću, kao osnovna prava iz kojih kasnije započinje razvoj svih drugih sloboda i prava. To su: pravo na život, slobodu, vlasništvo, na vlastitu sreću i slobodu savjesti i vjeroispovijesti, slobodu kretanja i nastanjivanja i sl. Ova prava znače slobodu od državne vlasti, te se stoga još nazivaju i slobodama. Skup ovih prava predstavlja temelj prirodnih prava, koja su temelj svakog poretka koji želi biti demokratski. To su prirodna prava stoga što pripadaju svakom čovjeku kao čovjeku i prethode svakom poretku. Njih svaka država mora omogućavati i štititi, a ona država koja to ne čini je anticivilizacijska i nehumana, jer onemogućava pojedinca da živi kao dostojanstveno, ljudsko biće. Tek na osnovu postojanja ovih prava, pojedinac uistinu postaje ljudsko biće i čovjek. Glavna politička institucija, prema kojoj se formiraju i na koju se oslanjaju ova civilna prva jeste sud, koji ta prava štiti uz pomoć zakona i ustava.
Politička prava nastaju u prvoj polovini 19. stoljeća, u vrijeme građanskih revolucija. Priznavanje ovih prava išlo je mnogo teže nego priznavanje opštih civilnih prava. To je zato što su ova prava usmjerena na političku vlast (izbore i formiranje vlasti, uticaj na parlamente i sl). Zbog toga je vladajuća građanska klasa vrlo oprezno i teško priznavala proširivanje tih prava na širok krug građana. Tek uz velike borbe i revolucije, krug političkih prava je proširen s jednog uskog dijela građanstva. Dakle, političke slobode i prava su dugo vremena bile tek djelimično priznate za sve građane, jer se time vlast štitila od uticaja širih masa. Tako su, na primer puna politička prava (puno aktivno i pasivno biračko pravo - pravo građana da biraju i budu birani) imale samo pojedine kategorije stanovništva. Kasnije je to pravo prošireno na sve punoljetne građane. Takođe i krug prava je proširen, pa pored biračkog prava obuhvata: slobodu savjesti i mišljenja, slobodu govora i javnog istupanja, slobodu štampe, slobodu političkog, sindikalnog i drugog udruživanja i djelovanja, pravo na javnu kritiku državnih organa i funkcionera.
Politička prava su prava pojedinaca na demokratiju. Posredstvom tih prava građani učestvuju u stvaranju državne volje, i u izražavanju svog mišljenja o javnim poslovima. Ovim političkim pravima čovjek postaje građanin, pripadnik zajednice jer ima mogućnost da o toj zajednici aktivno brine i odlučuje. Čovjek postaje subjektom te zajednice, a time stiče i svoj građanski status. Tek tada on može da učestvuje u stvaranju civilnog društva, ali i ne mora. Ako čovjek ta prava ne koristi i ne primjenjuje, bez obzira na razloge, onda on ne postaje građanin. Upravo se tu najbolje može objasniti razlika između civilnog života i civilnog društva. Čovjek živi u društvu neki svoj lični, civilni život, a da ni malo ne brine za zajednicu i za opšti interes. Njega ne interesuje šta se zbiva u društvu, niti nastoji da svoja prava ostvari. U tom slučaju se ne može govoriti o građaninu, a ni o civilnom društvu.
Socijalno-ekonomska prava su proizašla iz promjenjene uloge države, koja nije više samo politička i pravna ustanova, već i socijalna i kulturna zajednica, koja interveniše u privrednom životu kako bi zaštitila privredno i ekonomski slabije. Zahtjevi za proširivanjem prava sa političkih na ekonomska i socijalna, nastali su pod uticajem organizovanog radničkog pokreta u 19. i 20. stoljeću. Ekonomska prava su: pravo vlasništva, pravo nasleđivanja, pravo na ograničeno radno vreme, na zaštitu na radu, na socijalno osiguranje zaposlenih, pravo na štrajk. Socijalna prava su: pravo na zaštitu zdravlja, pravo na školovanje, pravo invalida na zaštitu i materijalno obezbeđenje, pravo na zaštitu majke, deteta i porodice.
Nova ljudska prava su, četvrta generacija sloboda i prava, koja se razvila pod djelovanjem novih civilizacijskih činioca i problema. Ova nova prava se nadopunjuju na ona već pomenuta. Ta nova prava su, na primer, ekološka prava (pravo čovjeka na zdravu životnu sredinu), pravo na samoupravljanje i participaciju, pravo na kulturu i jezik. Tu je još i niz drugih novih prava, kao što su pravo na zajednicu, sloboda od manipulacija, pravo na zaštitu privatnosti (lični podaci koji se nalaze u policiji, bankama, zdravstvenim ustanovama) i sl.
Dotična prava i slobode uživaju svi ljudi, samim time što su ljudska bića, a to znači bez obzira na to da li su državljani dotične zemlje (to se odnosi na lične slobode i civilna prava). Nasuprot tome, neka druga prava i slobode uživaju samo državljani dotične države (npr. političke slobode i prava u vidu biračkog prava).
Pored ovih pobrojanih individualnih ljudskih prava, postoje i kolektivna ljudska prava. To su prava nacionalnih manjina i etničkih grupa, koja se obezbeđuju radi očuvanja njihovog nacionalnog identiteta i samobitnosti, a odnose se na očuvanje, razvoj i izražavanje njihove etničke, kulturne, jezičke i druge posebnosti, kao i na upotrebu nacionalnih simbola.
Ljudska prava su instrument ograničavanja državne vlasti, koja ova ne smije da prekorači. To su slobode otpora državi. U demokratskoj teoriji i demokratskim društvima, osnovna ljudska prava se označavaju kao ona granica koju vlast ne smije da prekorači, ako hoće da bude demokratska. Ona su opšti okvir sistema u okviru kojeg svaka vlast mora podesiti svoje djelovanje, i ne može da samovoljno ta prava sužava ili širi, već od njih, kao prirodno zadatih, mora polaziti. Ljudska prava su preddržavna i predustavna kategorija, koju ne može određivati ni jedna partija, vlast, ili država, a pogotovo ne jedna osoba (vladar). Ljudska prava se ne mogu i ne smiju davati, poklanjati ili oduzimati. Ona su prirodna prava koja prethode svakom poretku, te ih kao takva svaki poredak mora jamčiti i štititi, i to ne samo od drugih ljudi kojih ih mogu ugroziti, već i od same države.
Uprkos tome što postoje međunarodne i državne odredbe o zaštiti ljudskih prava, stvarno stanje ljudskih prava i njihova primjena upraksi pokazuju da su česta njihova kršenja. Gaženjem čovjekovih prava i sloboda, vlast vrši uzurpaciju na koju je dozvoljeno uzvratiti "otporom ugnjetavanju", kao što su to govorili veliki mislioci Džon Lok (John Locke) i Žan-Žak Ruso (Jean-Jacques Rousseua), i kako je to proklamovala Francuska revolucija (1789) "Deklaracijom prava čovjeka i građanina". Danas se to naziva pravom na građansku neposlušnost.
GRAĐANSKA NEPOSLUŠNOST
Građanska neposlušnost predstavlja javan, nenasilan i svjestan politički čin kojim se građani suprotstavljaju nekom važećem pravnom propisu (zakonu) ili pak, odbijaju da ispoštuju određene odluke vlasti. Cilj ovakve akcije je nastojanje da se osporavani pravni propis izmjeni, odnosno da se iznudi promjena određene političke odluke, za koju se smatra da narušava osnovni princip ustrojstva demokratske zajednice - princip pravednosti.
Ovdje se radi o tipu političke djelatnosti u kojem građani svjesno i neprikriveno ulaze u konflikt s vlašću, kako bi režimu i većini koja ga podržava ukazali na neopravdanost i pogubnost nekog zakona ili političke odluke. Polazna pretpostavka iz koje se izvlači akcija građanske neposlušnosti, zasniva se na stavu da politička zajednica počiva na nekim vrijednostima koje nijedna vlast ne smije dovoditi u pitanje. Jedna od tih ključnih vrijednosti svake zajednice su, kako smo već rekli, osnovna ljudska prava i slobode. One su osnova pravnog poretka, ali i osnova postojanja građanina. Bez ovih sloboda i prava ne postoji građanin, a isto tako ne postoji ni pravni poredak, jer nema koga da štiti, osim samoga sebe, a tada nije više riječ o pravnom poretku. Ako dođe do narušavanja ovih prava i sloboda, građani imaju pravo da izraze svoju građansku neposlušnost u cilju zaštite svojih prava, ali i u cilju zaštite demokratskih osnova pravnog poretka. Na taj način građani podsjećaju vlast da je sama prekršila temeljne odredbe i principe demokratskog poretka, te da se ponaša protupravno. Dakle, građanska neposlušnost ne želi da sruši i razori postojeći politički poredak (državu), već upravo obrnuto, ona želi da ga ojača i učini legitimnijim (opravdanim) i stabilnijim.
Najčešće tumačenje opravdavanja postupaka građanske neposlušnosti, nalazi se u teoriji Džona Rolsa, prema kojoj zakoni mogu biti nepravedni, ali ih ipak treba poštovati, osim u izuzetnim slučajevima, jer zakonitost sama po sebi jamči ostvarenje pravnih vrijednosti, društvenog mira i reda. Po njegovom mišljenju, neophodno je da budu ispunjena tri uslova da bi se čin građanske neposlušnosti mogao smatrati opravdanim (legitimnim):
Prvo, treba da je riječ o bitnoj i očitoj nepravdi, pod kojom se podrazumijeva kršenje osnovnog načela pravednosti - jednakog prava na slobodu. Protest mora biti usmjeren protiv tačno preciziranih i dobro određenih slučajeva u kojima je narušena pravičnost;
Drugo, potrebno je da su svi ostali, legalni oblici protesta iscrpljeni, tj. da su se pokazali neuspješni;
Treće, granica korišćenja građanske neposlušnosti treba biti takva da neugrožava sam opstanak zajednice, i da ne dovodi u pitanje prava trećih lica. Bitno je da ne dođe do opšteg nepoštovanja ustava i zakona, jer u tom slučaju više nije riječ o građanskoj neposlušnosti već o pobuni i revoluciji.
Iako se činom građanske neposlušnosti, izražava neposlušnost određenom zakonu, ipak se i dalje zadržava povjerenje u zakon. Dakle, princip zakonitosti (poštovanja pravnih propisa), se ne dovodi u pitanje, već se u pitanje dovodi sama sadržina zakona (u cjelini ili samo neki njegov dio). Iz povijesti nam je dobro poznato, da zakoni mogu biti izrazito nedemokratski i rasistički (primjer fašističkih zakona). Ovi zakoni ne štite prava i slobode građana, već se njima ta prava sužavaju i onemogućavaju kako bi se zaštitila država. Ovo je samo jedan primjer gdje demokratska većina može, poštujući pravne procedure, donijeti zakone koji krše osnovne principe na kojima počiva jedna politička zajednica. Time se dovodi u pitanje i sam smisao postojanja takve vlasti, jer prinuda je opravdana samo dok stoji u funkciji slobode. Onog momenta, kada vlast prinudu koristi da bi ograničila i suzbila slobodu i prava građana, ona je napustila svoj dio obaveze prema građanima, da će im štititi prava i slobode. Kada vlast napusti svoju obavezu i prestane da štiti prava i slobode svojih građana, tada i građani prestaju biti obavezni da se pokoravaju takvim zakonima i takvim odlukama vlasti. Ako vlast ne omogućuje i ne štiti slobodu i prava ljudi, ne može od njih ni tražiti da uzvrate obavezom poslušnosti i poštovanja takve vlasti. Uostalom vlast je tu da služi građanima, a ne obrnuto, da građani postoje radi vlasti. Pravo na neposlušnost ovakvim izopačenim i anticivilizacijskim zakonima i vlasti, prije svega je dužnost prema ljudskosti i humanizmu, a potom i najviše izvorno pravo građana koje još neki nazivaju i pravom svih prava, jer omogućava da se kasnije razviju i priznaju i sva ostala prava i slobode.
Kršeći nepravedni pravni propis ili odluku vlasti, akcijom građanske neposlušnosti, građani ne čine nepravo, već naprotiv, oni kritikuju vlast da se sama ponaša protupravno. Na taj način, građanska neposlušnost postaje sredstvo koje utvrđuje demokratsko uređenje. Suprotstavljajući se nepravdi u granicama poštivanja prava, ona sprečava odstupanje od načela pravednosti i ispravlja ih kad se dogode. Zbog toga, građanska neposlušnost nije moguća u nedemokratskim, totalitarnim i autoritarnim sistemima, jer se ne može tražiti obnova demokratskih načela pravičnosti tamo gdje ona nisu ni postojala, već samo u zajednici čija je vlast demokratski legitimirana. U nedemokratskim sistemima radi se o pobuni protiv postojećeg režima kao nepravednog i nelegitimnog.
Dakle, krajnji cilj građanske neposlušnosti nije rušenje pravnog sistema, već njegova obnova i reafirmacija (kada je on narušen i ugrožen) u njegovom izvornom demokratskom značenju vladavine prava i pravne države.
PRAVNA DRŽAVA
Iako rasprave o pravnoj državi traju već dva stoljeća, one su kod nas opet obnovljene zahvaljujući poražavajućem iskustvu real-socijalističke partijske države. Ono o čemu se do nedavno govorilo s prezirom i nipodaštavanjem, sada je odjednom dobilo svojstvo svojevrsnog recepta za lijek kojim se liječe sve bolesti. Svemogući spasioci počeli su da nam na sav glas saopštavaju: "Mi živimo u pravnoj državi", a kada to kažu obično misle samo na ono što njima odgovara, a to je, da u državi postoji pravni sistem i zakoni po kojima se vlada. Da budem precizniji, pod tim prije svega misle na to da će oni tu da vladaju po zakonima koje oni donesu u skladu sa svojim samoproklamovanim interesima. Za ovakve narodne spasioce, pravna država je ona država u kojoj postoje zakoni da bi štitili njih na vlasti i to od naroda (građana). Cilj ovakvog shvatanja države je da se ograniči sloboda i prava građana.
Međutim, da li je to pravna država?
Nije, u svakom slučaju! Po takvom tumačenju pravna država je bila i Hitlerova i Staljinova država, što ćemo kasnije i pokazati na razlikovanju pojma pravne države i vladavine prava, kao dva sinonima koja se često miješaju i izjednačavaju.
Ovakvo shvatanje pravne države nema mnogo sličnosti s izvornim značenjem ovog pojma, jer osnov nastanka ove ideje za uspostavom vladavine prava, putem zakona, bio je da se ograniči samovolja pojedinaca prema drugim pojedincima, ali prvenstveno da se ograniči samovolja vladara i vlasti udjelovanju prema pojedincima. Dakle, osnovni pokretač za razvoj i nastanak pravne države jeste ideal ostvarenja slobode pojedinca u zajednici. I sloboda, na kraju krajeva, mora imati svoje granice, ne može biti apsolutna, jer u protivnom prijeti opasnost da se pretvori u borbu svih protiv svih i da nas vrati u prirodno stanje. Zato je najbolje da se i ona ograniči i to samo u onom smislu da ništa ne činimo drugima što ne bismo činili sebi. Sloboda postoji samo onda ako postoji sloboda za sve, i ako ne zadire u slobodu drugoga. Da do toga ne bi došlo, tu je slobodu potrebno zakonski regulisati. Uostalom tek ovako zakonski regulisana sloboda je garant da se ona može i ostvariti, jer postoji jamac (država) da će je dopustiti i zaštititi.
Međutim, postavlja se pitanje da li je ona samim time i ostvarena. To što postoje zakoni ne mora još ništa posebno značiti, jer oni mogu biti takvi da tu slobodu sprečavaju i potiskuju, a ne da je omogućavaju. Ili pak, zakoni mogu biti dobri, ali se ne moraju prijenjivati, jer ne postoje druge garancije i igraničenja vlasti.
Zbog tog: nije samo dovoljno da jedna država bude pravna u smislu vladavine zakona, već je potrebno da pored toga u njoj na djelu bude i vladavina prava.
Tokom 19. stoljeća pravna država se razvija kao zahtjev za uspostavljanjem građanskog društva, nasuprot vladajućem sistemu apsolutne monarhije. Na taj način pravna država postaje okvir, koji omogućava da se razviju osnovni elementi građanskog društva, a u to vrijeme to su: ukidanje starih privilegija plemstva, ograničavanje političke vlasti pravom, uspostavljanje efikasne demokratske kontrole javnosti nad vršenjem vlasti, podjela vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast koja mora biti nezavisna, garantovanje osnovnih prava i sloboda čovjeka.
Ovaj koncept je zasnovan na minimalističkom regulisanju društvenih odnosa, a izražen je u maksimi: "Sve je slobodno što izričito nije zakonom zabranjeno." Osnovna ideja i moć ove maksime, nalazi se u principu važenja zakonitosti, tj. da svaki pojedinac može odgovarati i biti kažnjen samo za one stvari koje su izričito navedene u zakonu kao kažnjive. Za sve ostale radnje koje pojedinac (građanin) u svom životu čini, a koje nisu navedene u zakonu kao kažnjive, ne može biti kažnjen. Takođe, država nema prava da kažnjava za one radnje koje su učinjene u vrijeme dok ta radnja nije bila zakonom kažnjiva. Pobliže rečeno, zakoni se ne smiju donositi retroaktivno, tj. da važe unazad. Ako je neko i izvršio neku radnju koja je sada zakonom kažnjiva, ali nije bila predviđena u vrijeme dok je učinjena, zakon nema pravo da ga kazni.
Osnovna suština ovako shvaćene ideje pravne države jeste, da treba da vladaju pravo ili zakon, a ne pojedinac ili neka grupa ljudi, kako se moć, koja je inače vezana uz vlast, ne bi pretvorila u svemoć i svevlast, u slučaju kada nema svojih ograničenja. Zato je potrebno da se politička vlast stavi u okvire i granice prava. Dakle, vlast je ograničena takođe pravom, kao i svaki građanin ponaosob, što znači da zakoni vrede za sve jednako i da niko od njih ne može biti izuzet. Zakonima je tačno propisano šta vlast smije i koliko, kao i šta smiju pojedinci. Pred zakonom su svi jednaki, i građani i vladari.
U najopštijem smislu, pravna država je svaka ona zajednica koja počiva na vladavini zakona, a ne na samovolji pojedinaca ili kako bi to rekao italijanski teoretičar prava Norberto Bobio, "to je vladavina zakona, a ne ljudi". Međutim, ovo određenje nije dovoljno, jer se danas smatra da pravna država može biti samo ona država koja počiva na principima vladavine prava.
KONCEPT VLADAVINE PRAVA
Koncept vladavine prava je rezultat engleske tradicije nastale u 17. stoljeću koja je prvi put postavila pitanje o suverenosti političke vlasti i njenim granicama. Vladavina prava ne polazi od postojanja suverene političke vlasti kao po sebi dane ili bogom dane, već postavlja pitanje o pravu na njeno vršenje i o njenom izvoru. Ona se pita za osnove njene legitimnosti (opravdanosti), a odatle slijede i određene razlike između pravne države i vladavine prava.
Iako je pravna država tijesno povezana s anglosaksonskom teorijom vladavine prava, ipak, između ova dva bliska načela ne postoje samo pojmovne razlike. Vladavina prava u prvi plan postavlja pitanje o tome koje su to pretpostavke za jedan dobro urađen pravni poredak, u kome će vlast biti ograničena pravom, kako bi se maksimalno suzile mogućnosti samovolje i zloupotrebe važećih pravnih propisa (pozitivnog prava). Nasuprt njoj, pravna država se ne pita za sadržaj zakona, već samo za to da se odnosi u društvu regulišu pomoću njih. Dakle, za pravnu državu nije bitno kakvi su zakoni i ko ih donosi, već samo da se vlada pomoću njih, a ne da vladaju neki pojedinci i grupe po vlastitom nahođenju.
Zato se vladavina prava pita o tome kakvi su zakoni, da li zadovoljavaju osnovna proklamovana demokratska načela, ko ih donosi i kako. Od toga zavisi da li će neka država biti demokratska ili nedemokratska.
Formalno značenje pojma pravne države, kao vladavine zakona, u kome se ne pita za njihov sadržaj i cilj, u dvadesetom stoljeću su, do apsurda, ispunile fašistička i realsocijalistička država. Po ovom formalnom principu i Hitlerova i Staljinova država su bile pravne, jer su u njima postojali zakoni na osnovu kojih su vladali i na osnovu kojih su čak izvršili i velike zločine. Zato je bilo potrebno da se ovaj formalni pojam pravne države prevaziđe materijalnim tumačenjem, u kojem je bitno to da li je ta država i pravedna osim što je pravna, odnosno, da li ostvaruje načela pravde, slobode, ljudskih prava i demokratije. Tako je pravna država proširena pojmom vladavine prava.
Iz ovog vidimo da su i pravna država i vladavina prava nastale s istim ciljem i da počivaju na srodnim principima. Iako je za vreme fašizma i staljinizma, među njima nastupio duboki rascijep, posljednjih decenija one se međusobno sve više približuju, te se stoga danas pravna država i vladavina prava najčešće upotrebljavaju kao sinonimi. Zato se kaže da je pravna država samo ona država koja počiva na principima vladavine prava. Osnovni principi na kojima počiva su: demokratija, legitimitet vlasti, podjela vlasti, parlamentarizam, politički pluralizam, priznavanje ljudskih sloboda i prava.
Kada se dakle može govoriti o pravnoj državi i šta se pod tim podrazumijeva?
Država kao pravna organizacija postaje pravnom državom samo onda ako se državna vlast ograniči i veže ustavom i zakonima, ako postoji podjela vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast (koje su međusobno samostalne i koje jedna drugu kontrolišu), te ako postoji vladavina prava i garancija osnovnih ljudskih sloboda i prava. Dakle, kad se danas govori o pravnoj državi, uglavnom se misli i na vladavinu prava kao njen nezaobilazan segment.
Pravna država podrazumijeva najmanje četiri osnovne stvari:
1. Građanin može biti kažnjen samo zbog kršenja zakona i ni zbog čega drugog:
2. Pred zakonom su svi građani jednaki, bez obzira da li žive kao obični građani ili su na vlasti;
3. Zakoni se ne mogu donositi retroaktivno, da važe unazad, za one radnje koje su se dogodile u prošlosti. Oni se mogu donositi samo zbog sprečavanja radnji koje se tek mogu dogoditi u budućnosti, a to znači da se mogu primjenjivati samo za ono što se dogodilo u vrijeme njihovog postojanja. Time se postiže predvidljivost i sigurnost građana, jer znaju, u zavisnosti od postojećih zakonskih propisa, šta smiju da rade, a šta ne (što je zakonom kažnjivo). Na taj način mogu da usklade svoje ponašanje i djelovanje jer su sigurni da za to neće odgovarati i snositi posljedice. Zamislite samo kako bismo živjeli kada bi zakonodavac sutra imao pravo da donese zakon po kome će nas kazniti za neko djelo koje kada smo ga mi učinili nije bilo kažnjivo. To bi značilo da živimo sa konstantnim strahom, onakvim kakav je poznat žiteljima realsocijalističkih zemalja.
4. Sva prava su poopštena, tj. važe jednako za sve u istim uslovima.
U jednom društvu postoji pravna država, samo ukoliko je ono pravno i pravedno, i u kojem se odnosi političke vlasti i pojedinaca utvrđuju i određuju pravom. Prvi korak u tom pravcu jeste da vlast bude legitimna.
LEGITIMITET
U čitavoj političkoj istoriji postoji i prisutna je težnja vladara da nađu načina kako da opravdaju svoj poredak i vlast. Problem objašnjavanja zašto neko ima pravo da vrši vlast i da pri tome još vrši i na određeni način, jeste osnovni problem koji se u političkoj teoriji označava pojmom legitimiteta. Svi vladari nastoje da svoju vlast opravdaju nekim razlogom, trudeći se pri tome, da se pred narodom prikažu u pozitivnom svjetlu, a to u ovom slučaju znači da nađu dovoljno dobar i valjan razlog zašto baš oni vladaju.
Nasuprot teorija koje vlast opravdavaju božjom voljom, u 18. i 19. stoljeću, nastaju teorije narodnog suvereniteta, koje tvrde da sva vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu. Legitimna je samo ona vlast koju je izabrao sam narod. Ovdje se legitimnost vlasti postiže tako što se ustanovljavaju racionalne procedure na osnovu kojih se ona upostavlja i funkcioniše. te procedure predstavljaju niz formalizovanih, apstraktnih i univerzalnih postupaka, koje je potrebno ostvariti i ispoštovati kako bi se neka vlast mogla smatrati legitimnom. One su veoma bitne, jer nisu česti slučajevi kada vlastodržci kroz manipulaciju i prevaru pokušavaju da pribave legitimitet svojoj vlasti. To se najčešće događa onda kada se preskoče ili izostave određene procedure. Najvažnije procedure za postizanje legitimiteta su:
a) Ustavna i pravna zaštita neotuđivih prava čovjeka i dravljanina, koje vlast ne može jednostrano ukinuti ili ograničiti:
b) Vlast se ustanovljuje na slobodnim, višepartijskim izborima gdje građani (narod) sami po svojoj slobodnoj volji, između više kandidata, biraju svoje predstavnike koji će u parlamentu zastupati njihove interese;
c) Izbor narodnih poslanika kao i način odlučivanja u parlamentu, mora biti ustavno i zakonski regulisan, tj. mora biti propisano kada je neka odluka važeća. Većinsko načelo odlučivanja je osnovno pravilo u procesima izbora i parlamentarnog odlučivanja, ali uz obaveznu zaštitu manjinskog mišljenja u parlamentu. Tu nije nevažno da li je to obična (natpolovična) većina ili pak dvotrećinska većina. U nekim vrlo važnim stvarima za samu državu, odlučivanje može biti i konsenzualno (jednoglasno);
d) Rezultati takvog odlučivanja moraju biti uobličeni u racionalne i pravedne zakone, pomoću kojih se vlada.
Legitimitet u najopštijem smislu označava političku vlast koja vlada po opšte prihvaćenim principima. Ovaj princip znači i podrazumijeva da građani svoju političku zajednicu i poredak ne prihvataju samo iz navike, običaja ili iz straha od represije, već iz uverenja, da je on valjan i opravdan. Zbog toga se kaže da je legitiman onaj poredak u kome postoji saglasnost između onih koji vladaju i onih nad kojima se vlada.
PLURALIZAM
Riječ pluralizam potječe od latinskog izraza pluralis, što znači mnoštvo. Upotrebljava se kao izraz kojim se utvrđuje da u prirodi ili društvu postoje pojave i procesi koji su različiti i koji se ne mogu svesti na jedno, ili na neku zajedničku osnovu.
Ideja pluralizma se sastoji od toga da čovjek ima različite potrebe i interese koji se zadovoljavaju i ostvaruju u okviru razčičitih grupa, udruženja i organizacija. Pluralizam polazi od stava da društvo ne čine izolovani građani, već njihove društvene zajednice (sindikati, crkva, kulturna i druga udruženja, klubovi, porodice, profesionalna udruženja, sportske grupe i sl), među kojima je i država. Na taj način, čovjek ne pripada samo jednoj zajednici, već mnogim zajednicama u kojima zadovoljava raznovrsnost svojih interesa i potreba. Zbog toga se razlikuju različiti vidovi pluralizma: društveni pluralizam, politički pluralizam i stranački (partijski) pluralizam.
Osnovni i najširi je društveni pluralizam, koji se zasniva na autonomnom civilnom društvu i relativno slobodnim i ravnopravnim građanima. Politički i partijski pluralizmi se zasnivaju samo na realnom društvenom pluralizmu. Bez osnove u društvenom pluralizmu, koji predstavlja stvarne potrebe, interese i osjećanja ljudi iz različitih drušvenih grupa, partijski i politički pluralizmi postaju prazna forma bez sadržaja. Za pluralističko društvo u kojem postoji nacionalni, religijski, kulturni i socijalni pluralizam, veoma je značajno da te društvene grupe, među kojima postoji značajna razlika, imaju jednako pravo i uslove pod kojima mogu da se uključuju u rad političkih institucija, organizacija i procesa.
Politički pluralizam je ipak uži od društvenog, ali širi od partijskog. On obuhvata širu strukturu političkog sistema i omogućava da organizovane snage društvenog pluralizma dođu što potpunije do izražaja prilikom odlučivanja o bitnim pitanjima za svoje interese i interese šire zajednice. On pretpostavlja pluralističku demokraciju u kojoj se politički život ne odvija samo u strankama, parlamentu ili vladi, već i u civilnom društvu, u sve brojnijim grupama, udruženjima i organizacijama. Bez ovog šireg političkog pluralizma, ni stranački pluralizam ne može dati pozitivne demokratske rezultate.
Stranački pluralizam podrazumijeva mnoštvo partija. Pluralitet partija postaje jedan od glavnih pokretačkih elemenata demokratskog procesa, jer omogućuje da pored vladajuće partije ili koalicije partija, postoji i opozicija koja toj vladajućoj grupi predstavlja kontrolu i na taj način je onemogućuje da bude svemoguća, tj. da donosi odluke koje su štetne za širu društvenu zajednicu. Osim toga, ona u organizovanoj demokratskoj proceduri može smijeniti partiju na vlasti ukoliko ova nije dovoljno odgovorna prema društvu i svojim biračima.
Nasuprot pluralizmu postoje i monistički tipovi politike i političkih sistema u kojima se ukida pluralistička osnova društva i svodi na jedan centar koji o svemu odlučuje mimo ostalih. Ukida se više paralelnih i ravnopravnih subjekata odlučivanja u zajednici i svi se oni svode na jedan. Ti sistemi se najčešće nazivaju totalitarnima jer su pod svoju kontrolu stavili cjelokupni društveni spektar različitih interesa i potreba.
Za postojanje demokratskog pluralizma, pored već pomenute široke društvene osnove, potrebno je i postojanje opšteprihvaćenih i jasno definisanih pravila igre. Tu je naročito značajno da postoje vrijednosti prava i načela vladavine prava, kojima se određuju granice i ponašanja svih političkih subjekata koji učestvuju u pluralističkom procesu. U slučaju monističkog sistema ta pravila nisu potrebna, jer je on po svojoj prirodi antidemokratski pošto je već ionako nasilno isključio iz igre sve ostale postojeće subjekte. Monistički sistem vodi u zatvoreno, autoritarno društvo i ne odgovara principima civilnog društva.
Pluralistički sistem pripada tipu otvorenog društva, koje je osnov za civilno društvo. U okviru pluralističkog društva postoje dobre osnove za razvoj civilnih inicijativa, grupa i pokreta koji imaju razne nazive (interesne grupe, grupe za pritisak, nevladine organizacije, društveni pokreti i sl). Ovaj tip organizacija koje nisu državne, već djeluju u društvu, naziva se još i organizacijama društva, neprofitnim organizacijama, nevladinim organizacijama, trećim sektorom, dobrovoljnim organizacijama i sl.
ORGANIZACIJE DRUŠTVA
Sve organizacije koje djeluju u društvu možemo podijeliti na državne organizacije (javni sektor) i nedržavne organizacije (privatni sektor). Nedržavne organizacije, koje pokreću građani na osnovu svoje privatne inicijative, su organizacije civilnog društva.
Sve nedržavne organizacije se dijele na profitne (komercijalne) i neprofitne. Profitne su one organizacije čije djelovanje ima za cilj stvaranje profita i uvećavanje postojećeg kapitala (npr. preduzeća u privatnom vlasništvu). Za razliku od njih, neprofitne su organizacije one koje ne stvaraju profit, ili ako ga stvaraju, ne ulažu ga u ponovno uvećanje kapitala, već u druge različite dobrotvorne i humane ciljeve (organizacije i udruženja građana). Neprofitne organizacije nemaju za cilj uvećanje kapitala, čak i onda kad ostvaruju neki profit. Taj profit uglavnom koriste za rad svojih organizacija.
Neprofitne organizacije može osnivati, pored samih građana, i vlada, pa ih zato dijelimo na vladine (javne) i nevladine (privatne) neprofitne organizacije. Kad govorimo o organizacijama društva, onda se uvijek govori o ovom drugom tipu neprofitnih organizacija - nevladinih. Nevladine, neprofitne organizacije su autonomne i samostalne organizacije koje su osnovale grupe građana s različitim motivima, interesima, ciljevima i potrebama. To su sve one organizacije koje nisu vladine (državne), iako i država ima svoje organizacije koje se bave riješavanjem sličnih problema, ali uz pomoć državnog aparata (kontrolom i finansiranjem njihovih aktivnosti). Nevladine organizacije djeluju drugačije od vladinih. Suštinu njihovog djelovanja čini povezivanje pojedinaca bez posredovanja ili kontrole države, radi ostvarivanja nekog zajedničkog cilja ili afiniteta. Nastaju kao svojevrsna alternativa rješavanju mnogobrojnih problema na raznim poljima ljudskih djelatnosti, koje ne uspijevaju da riješe ili ne riješavaju na zadovoljavajući način postojeće državne institucije i organizacije.
Nevladine, neprofitne organizacije se mogu podijeliti na organizacije koje služe svim članovima društva i one koje služe samo članovima određenih društvenih grupa. Organizacije koje služe svim članovima društva (javne uslužne organizacije) su na primer fondacije, humanitarne i dobrotvorne organizacije, savjetodavne organizacije, organizacije za pružanje socijalnih usluga. Organizacije koje služe članovima specifičnih grupa su razna profesionalna i stručna udruženja, klubovi, interesne grupe, političke partije, savezi.
Djelovanje ovih organizacija može biti samostalno ili zajedno sa drugim organizacijama, kada se stvaraju mreže ovih organizacija. Oblici viših udruživanja u okviru kojih mogu djelovati ove organizacije su koordinacije, savezi, pokreti. Tek razvojem i stvaranjem ovakvog mrežastog djelovanja mnoštva organizacija, grupa i pojedinaca, nastaje civilno društvo.
DRUŠTVENI POKRETI
Rukovodeći se različitim interesima, ciljevima i potrebama, ljudi se organizuju u različite vrste grupa, organizacija i udruženja. U okviru njih svaka akcija i djelovanje predstavlja nekakvu kretnju, pokret, usmjeren prema nekom cilju. Međutim, postavlja se pitanje da li se baš svaka akcija može nazvati pokretom? Ako ne može, šta onda jeste društveni pokret? Koji su to osnovni elementi koji neku akciju, komešanje i pokretanje čine pokretom?
Pojam pokret ušao je u društvenu teoriju iz prirodnih nauka i to prvenstveno mehanike, gdje označava dinamičku kategoriju, kategoriju akcije i kretanja. Stoga je bilo uobičajeno da se i u društvenim naukama sva društvena kretanja i pokretanja masa nazivaju društvenim pokretom. O tome sjvedoče i nazivi: nacionalni pokret, oslobodilački pokret, revolucionarni pokret, klasni pokret itd. Zbog toga, da bi se neko kretanje mnoštva, masa, moglo nazvati društvenim pokretom, potrebno je ispuniti slijedeće uslove, pod kojima neki pokret dobija element društvenog:
Prvo, pokret mora biti kolektivna akcija, a to znači da nije dovoljno da neki pojedinci nešto urade, već je potrebno da to budu udruženi pojedinci.
Drugo, to djelovanje mora biti dobrovoljno i otvoreno za sve ostale koji u njemu žele učestvovati;
Treće, djelovanje mora biti masovno. To se postiže uključivanjem velikog broja građana u grupe i organizacije, ili pak u same akcije, a bez da se pripada nekoj organizaciji. Zajedničko djelovanje velikog broja pojedinaca, grupa, organizacija i udruženja, čini mrežu djelovanja i čini masovnost akcije, što je osnovni element pokreta. Dakle, pokret nije institucija, već prije svega, mreža mnogobrojnih grupa i pojedinaca koji djeluju zajedno u jednom pravcu ka jasno definisanom cilju;
Četvrto, svako djelovanje, mora imati određen stav prema društvenoj promjeni, a što je proisteklo kao rezultat nekog društvenog konflikta koji je pak nastao stoga što pojedinci i grupe ne mogu zadovoljiti svoje potrebe i ostvariti svoje interese;
Peto, da bi to djelovanje bilo uspješno, potrebno je da ono bude javno, jer se jedino tako može postići masovnost akcije, a time i snaga da se izvrši pritisak prema određenom objektu, kako bi se postigao određeni cilj;
Šesto, to djelovanje mora biti spontano, difuzno i elastično, što znači da se građani ne rukovode nekim krutim organizacijskim shemama i modelima, već da svoju akciju prilagođavaju prema potrebama. Na primer pokret nema fiksno članstvo i organizaciju koja nekome može zabraniti da se u nju uključi bilo koji građanin;
Sedmo, da bi pokret dobio atribut društveni, veoma je bitna i činjenica da problem koji pokreće mora biti društveno značajan. Uostalom, po tome se i razlikuju društveni pokreti od grupa za pritisak i interesnih grupa, jer se sukob koji oni rešavaju odnosi na društveni problem koji se tiče cjeline društva.
Postoje mnogobrojne i raznovrsne podjele društvenih pokreta. Najšira podjela je ona koja ih dijeli na emancipatorske, koji proširuju polje ljudske slobode, i neemancipatorske koji to polje sužavaju. Druga česta podjela je ona, koja se vrši s obzirom na to ko su glavni učesnici pokreta (njegovi socijalni nosioci), pa imamo vjerske, kulturne, političke, nacionalne, i druge pokrete. Treća podjela je na one pokrete koji djeluju na lokalnom, regionalnom, nacionalnom i internacionalnom nivou. Proteklih godina, nastala je još jedna velika podjela koja sve pokrete dijeli na stare i nove društvene pokrete.
NOVI DRUŠTVENI POKRETI
Da bi se pojmovno i sadržinski uočila distinkcija između problema kojima su se u 19. stoljeću bavili društveni pokreti, ciljeva kojima su težili, te posljedica koje su prouzrokovali i onih problema kojima se ti pokreti bave danas, u novije vrijeme, udomaćila se i uspostavila podjela na stare (klasične) i nove (alternativne) društvene pokrete. Stari pokreti su karakteristični za 19. stoljeće i prvu polovinu 20. stoljeća, među kojima je najznačajniji radnički pokret. Novi društveni pokreti su nastali nakon šezdesetih godina 20. stoljeća, a najreprezentativniji među njima je ekološki pokret.
Neki današnji novi društveni pokreti su izrasli iz kontinuteta starih pokreta, kao što su mirovni i feministički, dok se drugi javljaju kao posve novi (npr. ekološki). Između starih i novih društvenih pokreta postoje razlike. Prva razlika je u činjenici da novi društveni pokreti nisu direktno usmjereni prema vlasti, već su okrenuti kvalitetu života pojedinca i društva. Drugo, oni nemaju klasni karakter i autonomni su u odnosu na postojeće političke partije i organizacije. Treće, opredjeljuju se za nenasilne oblike djelovanja, koriste nov jezik i razvijaju alternativnu političku kulturu. Četvrto, uglavnom nemaju formalno i fiksno članstvo, već su otvoreni za sve one koji se žele aktivirati i uključiti u njihovo djelovanje.
Zajednički imenitelj svih novih društvenih pokreta je strah, doživljaj krize, gubitak životnih perspektiva, zabrinutost za budućnost.
Na taj način su novi društveni pokreti preusmjerili i proširili područje svog djelovanja sa političke vlasti i procesa proizvodnje i raspodjele, na zalaganje i djelovanje za drugačiji, bolji kvalitet života. Samim time oni predstavljaju i novi tip političkog djelovanja. To znači da oni nikako nisu lišeni političke dimenzije, nisu apolitični, jer oni ipak žele uticati na centre političkog odlučivanja, kako bi mogli izvesti neku promjenu i ostvariti svoj cilj, ali je ta političnost, koja nije direktno usmjerena na zauzimanje vlasti, sasvim nova vrsta političnosti. Svako organizovano djelovanje u zajednici i društvu, koje ima za cilj da se život u zajednici učini boljim i kvalitetnijim, ne može, a da ne bude političko. Jasno, ovdje se misli na značenje pojma politike u jednom širem značenju, od onog koje se tiče samo vlasti i vladanja. Politika se tumači kao briga za opšte dobro zajednice u kojoj se živi, kao nastojanje da se uredi zajednički život ljudi. Tek takvim aktivnim uključenjem u zajednicu pojedinci postaju njeni građani. Nije politika samo borba za vlast i vladanje. To je jedno ograničeno, predmoderno shvatanje politike. Novi društveni pokreti su upravo oni akteri koji nose sa sobom novi vid političkog djelovanja, i time bitno doprinose demokratizaciji društva i države.
Njih se još često naziva i alternativnim, jer dovode u pitanje mnoge dosadašnje obrasce ponašanja i nude drugačiji sistem vrijednosti - alternativu. Među njima su najznačajniji: ekološki, mirovni, feministički, koji su naglo ojačali sedamdesetih godina, uporedo sa širinom i dubinom narastanja krize. Pored njih tu je još mnoštvo raznih drugih pokreta, kao što su: pokreti za ljudska prava, pokreti potrošača, neoreligijski pokreti, pokreti za zdrav život itd.
TOLERANCIJA
Tolerancija ili trpljenje, označava stav prema kojem se u svakodnevnom zajedničkom životu ponašamo tako da otrpimo štetu što nam je nanose drugi pojedinci ili grupe svojim djelovanjem ili pak iskazanim mišljenjem. To činimo stoga što želimo da, u ime nekih viših ciljeva zajedničkog života, odustanemo od nasilnog onemogućavanja svih onih koji nam nanose štetu.
Tolerantan može biti samo onaj pojedinac ili grupa koja ima mogućnost raspolaganja silom, pa u ime nekih viših vrijednosti može od nje, po svojoj slobodnoj volji, da odustane, tj. da pristane na trpljenje. Ako te snage i sile nema, ako nema moći da nanese štetu moćnijem, onda se ne može govoriti o toleriranju drugih, jer onaj koji je nemoćan, ne može ni da toleriše. Nemoćni se ne tolerišu već samo ignorišu. U modernom društvu, država je ta koja ima monopol legalne i legitimne primjene sile u strogo, zakonski propisanim okvirima, preko kojih ne smije prelaziti. Upravo zato što raspolaže najvećom mogućnošću primjene sile, ona je odlučujući subjekat tolerancije. U tom političkom značenju, tolerancija je odustajanje od primjene sredstava državne prinude protiv iskazanog mišljenja i djelovanja pojedinaca i grupa, iako ona odstupaju od preovladavajućeg uvjerenja i sistema vrijednosti.
Zbog toga se tolerancija smatra jednim od načina promicanja i jemstva slobode onoga čije se mišljenje i djelovanje toleriše, jer se polazi od stava da iako se s njim ne slažemo, i na neki način nam nanosi štetu, mi mu ipak dajemo za pravo da to mišljenje iznese i da djeluje po svom vlastitom nahođenju. Na taj način sloboda postaje najviša vrijednost nekog društva, a time i tolerancija, kao vrlina zajedničkog života, koja onda postaje načelo postupanja u svim sferama života u zajednici (ekonomiji, kulturi, sportu, politici…).
Međutim, tu se pojavljuje problem. Da li taj, kojemu mi dajemo slobodu mišljenja i djelovanje, istu takvu slobodu daje nama? Ako je neko tolerantan prema drugome i drugima, onda isto on to očekuje i od njih, da budu tolerantni i oni prema njemu. To je uslov da se izgradi zdravo i tolerantno društvo. U protivnom, ako je samo jedna strana tolerantna, a druga nije, onda smo na nivou "vladavine sile", prava jačega i potčinjavanja. Ovo je jedno ključno pitanje i problem tolerancije, koji se još naziva i njenim paradoksom, a koji se može ukratko svesti na pitanje: da li treba biti tolerantan prema onome ko nije tolerantan?
Zbog toga je tolerancija kao stav i političko ponašanje moguća jedino prema onim uvjerenjima, mišljenjima i djelovanjima koja jednakost i slobodu priznaju kao prava svih članova zajednice i ne smijeraju njihovom nasilnom ukidanju. Otuda i zagovornici tolerancije priznaju opravdanost netolerantnog ponašanja prema nasilnicima. Ovaj paradoks tolerancije Karl Poper je obrazložio kao nešto što se mora prihvatiti kao jedino moguće, jer bi odustajanje od nasilja spram nasilnika ili zagovornika nasilja, značilo odustati od slobode, jednakosti i pravednosti kao temeljnih vrijednosti zajednice. To znači da se ne može tolerisati ona vrsta netolerancije koja prerasta u nasilje.
ŠTA JE CIVILNO DRUŠTVO
Kako bismo onda mogli, jednostavno rečeno, odrediti civilno društvo? Ko ga čini i kako?
Civilno društvo, koje se još naziva i građanskim društvom, a ponekad i još širim pojmom otvoreno društvo, je društvo građana. Njega činimo MI pojedinci, građani, kada djelujemo nenasilno, civilizirano, tolerantno i to kao pojedinci, kao pripadnici raznih asocijacija (ustanova, organizacija, institucija i grupa), i kao pripadnici asocijacija, tj. širih udruživanja već postojećih asocijacija, s ciljem uređenja zajedničkog života.
Ono se razlikuje od pojma "društva" u širem značenju, po tome što predstavlja građane koji djeluju u javnoj sferi. Dakle, nije svako privatno djelovanje društveno djelovanje, koje stvara civilno društvo, već samo ono koje je usmjereno na javnu stvar, koje se tiče cjeline zajednice. To je privatno, javno djelovanje za opštu stvar.
Zato se kaže da je civilno društvo nemilitarističko, laičko i civilizirano društvo, koje se uzdiglo do određenog civilizacijskog nivoa slobodnih ljudi i koje se zasniva na poštovanju osnovnih ljudskih prava i građanskih sloboda, toleranciji, demokratskoj javnosti, vladavini prava, te ekonomskom, socijalnom i političkom pluralizmu. Civilno društvo u tom smislu razumijevamo kao prostor djelovanja građana i alternativnih grupa i organizacija (interesnih grupa, nevladinih organizacija, novih društvenih porketa), preko kojih građani vrše pritisak na državne ustanove, kako bi se izborili za što više slobode i autonomije.
To znači da civilno društvo nije nikakva izmišljotina, zavjera ili nešto slično, već posebna sfera koja je odvojena od države, koju sačinjavaju pojedinci, asocijacije i mreže asocijacija. Ono funkcioniše po jednoj drugoj logici od države i zato se govori, uslovno rečeno, o njihovoj odvojenosti, iako su odnosi među njima ipak povezani, a tu vezu čini javnost. Ona je posrednik između sfere privatnog (društva) i sfere javnog (države). Zato je postojanje civilnog društva osnov izgradnje demokratske, moderne države, jer u protivnom ako nemamo civilno društvo, već autoritarno i nedemokratsko, onda se ne može izgraditi ni demokratska država. Dakle, ako je baza nedemokratska, ni nadgradnja ne može biti demokratska. Bez dobrih i čvrstih temelja ne može se izgraditi moderna i dobra kuća. Isto tako, bez otvorenog i civilnog društva, nema stabilne, demokratske i moderne države. To nam najbolje pokazuju primjeri zemalja bivšeg realnog socijalizam. Izgradnjom demokratskih institucija, bez osnove u demokratskoj političkoj kulturi i civilnom društvu, dobili smo kvazi-demokratske sisteme u kojima smo imali samo demokratske izbore, ali nemamo i demokratsko vladanje. Sistem i vladajući režimi imaju demokratski legitimitet jer su izabrani na izborima, ali u mnogo slučajeva vladaju nedemokratski i despotski, pa ove novonastale sisteme neki nazivaju "diktaturama s demokratskim legitimitetom", gdje smo demokraciju imali samo na dan izbora.
Нема коментара:
Постави коментар
Pišite, komentarišite, predlažite, kritikujte, postanite član ovog foruma.
Vaš mali komentar može biti veliki doprinos uspostavljanju boljitka za veselo detinjstvo svakog deteta.